Šest godina
Vrijeme ima čudan način da nas prevari. U jednom trenu nosiš bebu u naručju, a već u sljedećem promatraš kako pred tobom stoji dječak – velik, svoj, stvaran. I dok zajedno tonemo u san, misli mi večeras lete na uspomene od prije šest godina. Iako je danas cijeli dan kiša, tada je bio hladan, sunčan zimski dan. Kao da je jučer bilo – kao da si još jučer bio tek beba i kao da sam te još jučer iščekivala. A gle sad – pravi dječak, s glasom i stasom. Nezamjenjiv si i mislim da bi nam stvarno bilo dosadno da nema tebe, čak i tvom starijem bratu. Sjećam se točno svakog truda i moje totalne panike kad sam shvatila da ipak neću dočekati jutro, već da stižeš tu istu noć. Bio si spreman stići točno na datum termina i sve ugodno iznenaditi. Malac moj, da znaš koliko te volim i koliko sam sretna što si naš, iako nam svakodnevno ispituješ strpljenje. Rekla sam da ću češće pisati, pa onda neka krenem baš u rođendanskom stilu. Kad znam da si ti moja posljednja beba, htjela bih da što dulje bud...