Postovi

Mama je na bolovanju. Opet!

Slika
Koliko ste puta od početka vrtićke i školske godine bili na bolovanju? Barem jednom ili više puta?   Koliko puta ste već čistili nos, inhalirali dijete, davali sirup za suhi kašalj, zatim sirup za iskašljavanje, radili kupke za inhaliranje, i sve ostalo što ide u paketu? Meni se čini da nema kraja svemu tome jer zima još nije ni počela, a ja sam umorna i čini mi se kao da nemam dana odmora. Ako pritom imate i školaraca u kući, koji mora nadoknaditi sve što su radili u školi i još napisati domaću zadaću, mislim da je to noćna mora svake mame.  Ima li mama uopće odmora na bolovanju s djetetom? Ima, ako uzme nekoga da odradi sve ostale kućanske poslove uz bolesno dijete. I tko tada pita mamu: Kako si? Treba li ti pomoć? Stigneš li sve? Treba li ti odmor? Naravno da ne, jer se podrazumijeva da mi mame sve možemo, želimo i moramo stići bez obzira na naše psihološko i fizičko stanje. Bez obzira na to što nisi stigla otići do kupaonice, bez obzira na to što danas ni jednom nisi stala, jer ma

Biti učitelj u današnjem svijetu

Slika
Kažu biti učitelj je lako, kažu da imamo tri mjeseca praznika, kažu da radimo samo nekoliko sati, kažu da to može svatko, kažu zašto negodujemo i prosvjedujemo? Kažu da učitelji nisu više kao nekad, kažu da učitelji ne rade svoj posao kako treba i da premalo pažnje posvećuju svom poslu. Pitam se, komentira li se u našem društvu samo učiteljev posao ili i svaki drugi posao? Zašto se neprestano u našem društvu negativne vijesti pišu vezano uz naš posao, zašto se komentira naše radno vrijeme ili koliki je obim našeg posla? Zašto si svi daju za pravo komentirati ili čak savjetovati učiteljev posao? Zašto svi misle da znaju više od učitelja? Zašto se ne čuje naš glas? Zašto nitko ne pita učitelja kako mu je na poslu? Pritišću li ga rokovi, pripreme, savjetovanja, edukacije, roditelji, ravnatelji...?  Zašto nitko ne mari kako je biti učitelj u današnjem svijetu? Danas kada te svi pomno promatraju, analiziraju i komentira ju, kada prate svaki tvoj korak i kao da čekaju neku tvoju pogrešku ili

Odvikavanje od pelena

Slika
 Znala sam da nas ovo ljeto čeka ova pustolovina, ali nismo se htjeli opterećivati time, već sam odlučila da ćemo krenuti kada budemo na godišnjem odmoru. Iako sam mu povremeno znala skinuti pelene i stavljati ga piškiti posebice prije tuširanja, samo da vidi i shvati što to znači. Uvijek mu je to bilo jako zanimljivo i veselio se piškiti. Teta u vrtiću mi je prije ljetnih praznika rekla da je i on počeo tražiti piškiti kada bi njegovi malo stariji vršnjaci tražili ili išli samostalno u zahod. Nisam postavila neki vremenski rok ili kada ćemo točno krenuti s odvikavanjem, željela sam da to prođe ležerno i da prihvati polagano iz dana u dan.  Prije nego što je krenuo naš dugo očekivani godišnji odmor, kupila sam petnaestak novih gaćica, da ih imamo prije nove pustolovine. Gaćice sam kupila nacrtane na dinosaure, kamione i bagere jer to on najviše voli pa da barem uživa dok ih skidamo i stavljamo nekoliko puta dnevno. Malac još ne priča sve riječi samo nekoliko ali nisam se ni time optere

I mama treba godišnji . . .

Slika
  Nedjelja je, nakon ručka, vrijeme odmora i tišine. Ne, ako si mama i upravo si završila sa spremanjem nedjeljnog ručka i uspavljivanjem djece. Kako god okreneš jedan mama uvijek imam pune ruke posla i ne zna što bi prije napravila i od kud bi prije krenula. Pročitala sam natpis u našem vrtiću gdje piše da i dijete treba godišnji odmor, misleći na vrijeme ljetnih "praznika" i kako je važno da i djeca odmore od vrtića. Slažem se da i djeca trebaju godišnji odmor kao i svi uostalom, ali kada da jedna mama uzme godišnji odmor?   Mama ide na godišnji odmor, ali njezine obaveze nikad ne prestaju, zar ne? Ne može ujutro ustati i reći svojoj djeci: "Djeco, mama je na godišnjem, napravite si sami doručak!" Roditeljske obaveze koje inače obavljamo uz naš stalni posao, iste su ako ne i u povećanom omjeru na godišnjem odmoru. Tada se kućanske obaveze povećavaju dvostruko, jer smo svi zajedno i time se češće pere, prlja, briše i posprema i tako u krug. Znam sad zvučim kako se

Određuju li ocjene uspjeh vaše djece?

Slika
                                                                                                                                                            Foto: unsplash.com Kraj nastavne godine je iza nas, ali pitanje ocjena i ocjenjivanja je još uvijek aktualno. Vruća tema ovih dana. Zašto je to tako? Zašto je sada važno fotografirati učenike s pohvalnicama i svjedodžbama i sve to objaviti na društvene mreže? Zašto  je važno napisati kako je prošao s odličnim uspjehom (5,00)? Određuje li nas to? Određujemo li tako svoju djecu, dijelimo ih na odlikaše i na one ostale? Stavljamo li ih u kalupe? Učimo li ih tako kako je jedino važno proći s odličnim ocjenom na kraju nastave godine, a sve ostalo je manje važno? Zar je zaista potrebno isticati pohvalnice i svjedodžbe samo kako bi se ujedno isticali i odlični roditelji ? Zar su ocjene toliko važne da svi ostali uspjesi tijekom cijele godine postanu nevažni? Kako onda učeniku objasniti da su i ostale ocjene jednako važno, posebno ako iza n

stavljamo li same sebi preveliki teret na leđa?

Slika
 Upravo lovim svojih pet minuta predaha prije nego li se malac probudi. Tišina, ručak skuhan, veš se suši, a ja na terasi pijem hladnu kavu. Naravno da se ohladila jer sam "morala" obaviti sve s moje liste. U posljednje vrijeme osjećam da sam postala zarobljenik vlastitog stana, veša, suđa, prašine i nikako da se maknem iz toga. Pitam se zašto se loše osjećam kad nešto nisam napravila? Zašto ne ostavim malo prašine i malog prljavog suđa? Zašto sama sebi stvaram pritisak da moram sve napraviti? Jesam li tako odgojena ili nam je tako nametnuto od rođenja, jer sam žensko.  Posebice me ovaj osjećaj da nisam ništa napravila ili nedovoljno dobro hvata vikendom ili kad samo svi zajedno na praznicima. Tada uvijek mislim da imam dovoljno vremena za sve i da ću sve stići, ali onda moram jedan dio dana ostaviti za kućanske poslove što automatski znači da ću veći dio dana provesti u stanu, što ne bi bilo loše da ne pospremam i čistim, nego da dignem sve četiri noge u zrak i samo ležim. N

Društvene mreže. Što uopće radim tamo?

Slika
U posljednje se vrijeme upravo to pitam:                                                                  Zašto sam ja tu? Trebam li uopće biti na društvenim mrežama?                                              Ima li mjesta za mene?  Nisam Influencerica, nisam promotorica, ne dijelim darivanja, ne radim nikakav  "fashion haul", itd. Zašto sam onda tu? Što me to veseli na društvenim mrežama? Ima li uopće na društvenim mrežama dobrog sadržaja s u kojem se prikazuju dijelovi stvarnog života. Naravno da ima, jer da nema već odavno ne bih bila ovdje.  Prošlo je gotovo tri godine otkad sam moj privatni račun otvorila vidljivim za sve. Instagram sam otvorila davne 2013. godine kada sam pratila nekoliko svojih prijatelja i oni mene. Tako je bilo godinama, objavljivala bih svoje najdraže trenutke i fotografije. Što se promijenilo? Počela sam sasvim slučajno pisati tekstove za Supermame  https://supermame.hr/2018/06/05/stalan-posao-ili-drugo-dijete/ i upoznala jedan novi uvid društv