Što kad ne stignem sve - i zašto je to u redu
Upravo pišem novi tekst na svom blogu. Na polomljenom laptopu kojem je ujedno i crkla tipkovnica, pa srećom imam jednu malu rezervnu na kojoj sada pišem. Zvuči pomalo kaotično — i zapravo je savršena slika mene ovih dana. U posljednje vrijeme sve se češće vraćam na svoje stare tekstove. Čitam ih i nekako se u njima izgubim. U njima sam bila sve — mama, učiteljica, kuharica, domaćica, pripovjedačica, prijateljica, kći, sestra… i još mnogo toga. A danas… imam osjećaj da više ne uspijevam biti sve to. Možda je do godina. Možda do manjka vremena. Možda do sve većih obaveza. A možda i do onih trenutaka kada, budimo iskreni, lakše odaberem sjesti pred ekran nego otvoriti laptop i pisati. I negdje putem, pustila sam ono što je bilo “najmanje važno”. Pisanje. Ostavila sam ga za neka bolja vremena. Za dane kada ću imati više vremena za sebe. I iako znam da ta vremena neće doći sama od sebe — evo me, pišem. Između “mama, gladan sam” i “mama, treba mi pomoć oko zadaće”. Možda zato što ...