A(more)
Sjedim na zidiću na kojem sam sjedila i prije dvadeset godina, samo sada gledam svoje klince kako igraju nogomet na mjestu gdje su se nekada lomila srca. Mislim da me nijedno mjesto ne vraća tako brzo u djetinjstvo kao ovaj moj otok, jer gdje god se okrenem, naviru mi sjećanja. U moru, na ulici, na brodu, na putu, gdje god krenem i gdje god pogledam, vraćam se u bezbrižne dane. I uvijek mi najteže padaju dani pred odlazak, dani kad znam da više neću biti na mom malom škoju koji je moj drugi dom. Pisala sam već što za mene predstavlja ovaj otok i što sam sve tu proživjela, sve što me moj nono naučio i on je jedini razlog zašto danas toliko volim more i zašto ne mogu bez njega. Svaki odlazak na kaić, svaki uron u more, svaki skok i svako plivanje bilo je zato što me on naučio. Nije bilo dana da nismo išli na more s ručnikom oko glave i samo u kupaćem kostimu. Pripreme za odlazak na more trajale su punu minutu i pol, a ne kao danas pola sata dok spremim sve što je potrebno da opskrbim seb...