A(more)



Sjedim na zidiću na kojem sam sjedila i prije dvadeset godina, samo sada gledam svoje klince kako igraju nogomet na mjestu gdje su se nekada lomila srca. Mislim da me nijedno mjesto ne vraća tako brzo u djetinjstvo kao ovaj moj otok, jer gdje god se okrenem, naviru mi sjećanja. U moru, na ulici, na brodu, na putu, gdje god krenem i gdje god pogledam, vraćam se u bezbrižne dane. I uvijek mi najteže padaju dani pred odlazak, dani kad znam da više neću biti na mom malom škoju koji je moj drugi dom.

Pisala sam već što za mene predstavlja ovaj otok i što sam sve tu proživjela, sve što me moj nono naučio i on je jedini razlog zašto danas toliko volim more i zašto ne mogu bez njega. Svaki odlazak na kaić, svaki uron u more, svaki skok i svako plivanje bilo je zato što me on naučio. Nije bilo dana da nismo išli na more s ručnikom oko glave i samo u kupaćem kostimu. Pripreme za odlazak na more trajale su punu minutu i pol, a ne kao danas pola sata dok spremim sve što je potrebno da opskrbim sebe i klince.

Čude se ljudi što idem s mora na more i što ću na otoku kad i doma imam more. Kako da im objasnim da ovdje nije riječ o moru? Ovdje imam utočište i sjetu, nostalgiju i ljubav, osjećaj pripadanja iako ovdje nisam rođena.  


To je moj nono. On je želio stvoriti mi dom daleko od doma. Želio je da upoznam ljepotu otoka, da ga zavolim i da cijenim ono što imamo. Najveća radost bila je sjesti na njegovu provu, slušati more i gledati u beskraj. Taj osjećaj ne mogu vratiti, ali ga ponovno proživim svaki put kada ugledam naš otok.


Nadam se da me vidi i da je sretan što i dan-danas moja sjećanja ne blijede i što svaki dan proveden na otoku ispuni moju dušu za sve buduće izazove koji me čekaju.

Možda je ipak najveća sreća u svemu tome i što moja djeca vole ovaj otok, što me cijelu godinu pitaju kad ćemo na otok i što vole slušati sve moje priče i dogodovštine koje sam proživjela. Za njih je ovo također otok na kojem su po prvi put skočili u more, na kojem su izronili prvu školjku, gdje su stvorili nova prijateljstva i bezbrojne nove uspomene.

Nadam se da će i oni za dvadeset godina sjediti na istom zidiću i gledati svoju djecu kako se igraju i stvaraju nove uspomene. I nadam se da će i oni jednog dana ovaj otok zvati svojim drugim domom.



Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Što kad ne stignem sve - i zašto je to u redu

Slika
Upravo pišem novi tekst na svom blogu. Na polomljenom laptopu kojem je ujedno i crkla tipkovnica, pa srećom imam jednu malu rezervnu na kojoj sada pišem.  Zvuči pomalo kaotično — i zapravo je savršena slika mene ovih dana. U posljednje vrijeme sve se češće vraćam na svoje stare tekstove. Čitam ih i nekako se u njima izgubim. U njima sam bila sve — mama, učiteljica, kuharica, domaćica, pripovjedačica, prijateljica, kći, sestra… i još mnogo toga.  A danas… imam osjećaj da više ne uspijevam biti sve to. Možda je do godina. Možda do manjka vremena. Možda do sve većih obaveza. A možda i do onih trenutaka kada, budimo iskreni, lakše odaberem sjesti pred ekran nego otvoriti laptop i pisati. I negdje putem, pustila sam ono što je bilo “najmanje važno”. Pisanje. Ostavila sam ga za neka bolja vremena. Za dane kada ću imati više vremena za sebe. I iako znam da ta vremena neće doći sama od sebe — evo me, pišem. Između “mama, gladan sam” i “mama, treba mi pomoć oko zadaće”. Možda zato što ...
Pročitajte više

Što mame žele za Majčin dan?

Slika
  J učer smo slavili Majčin dan – dan posvećen mamam a. Dan koji je zapravo, kad malo bolje razmislim, ni po čemu drugačiji od bilo kojeg drugog dana. Dan kao i svaki drugi, osim što društvene mreže vrve objavama o majkama, zahvalama i poklonima. I ne vidim ništa loše u tome, ali ponekad se pitam: kako se to nekad obilježavalo? Je li se uopće obilježilo? Vjerojatno ne u ovolikoj mjeri, jer se ne sjećam da sam kao dijete ikad mami čestitala Majčin dan. No to i nije toliko važno. Važnije je – sjetimo li se svoje mame svakog dana? Nazovemo li je samo da je čujemo? Mali znakovi pažnje – poruka, poziv, šetnja, kava ili čaj – važniji su od bilo kakvog poklona taj jedan dan u godini. U današnjem vremenu čini mi se da mame moraju pronaći vrijeme za sve druge, samo ne za sebe. Kao da je briga o sebi zabranjena zona. Ili, još gore – sebično. A zapravo je to samo potreba. Potreba da sama popiješ kavu. Potreba da sjediš u tišini. Da ne razmišljaš ni o čemu. Da besciljno skrolaš po internetu ...
Pročitajte više

Šest godina

Slika
Vrijeme ima čudan način da nas prevari. U jednom trenu nosiš bebu u naručju, a već u sljedećem promatraš kako pred tobom stoji dječak – velik, svoj, stvaran. I dok zajedno tonemo u san, misli mi večeras lete na uspomene od prije šest godina. Iako je danas cijeli dan kiša, tada je bio hladan, sunčan zimski dan. Kao da je jučer bilo – kao da si još jučer bio tek beba i kao da sam te još jučer iščekivala. A gle sad – pravi dječak, s glasom i stasom. Nezamjenjiv si i mislim da bi nam stvarno bilo dosadno da nema tebe, čak i tvom starijem bratu. Sjećam se točno svakog truda i moje totalne panike kad sam shvatila da ipak neću dočekati jutro, već da stižeš tu istu noć. Bio si spreman stići točno na datum termina i sve ugodno iznenaditi. Malac moj, da znaš koliko te volim i koliko sam sretna što si naš, iako nam svakodnevno ispituješ strpljenje. Rekla sam da ću češće pisati, pa onda neka krenem baš u rođendanskom stilu. Kad znam da si ti moja posljednja beba, htjela bih da što dulje bud...
Pročitajte više