Otok sreće zvan Vrgada
Oduvijek ljeto dijelim na dva razdoblja, a to je ljeto prije odlaska na otok, odnosno ljeto iščekivanje i na ljeto nakon otoka, odnosno ljeto nostalgija. A ljeto u punom smislu te riječi je samo vrijeme koje provedem na otoku. Ne mogu točno reći koliko sam dana ili tjedana provodila na otoku kod nonića, ali znam da sam se vraćala s otoka tek pred svoj rođendan, što je kraj kolovoza. I dan danas, ljeto dijelim na ista razdoblja, zapravo ne mogu zamisliti da ne provedem ljeto na svom otoku, to je kao da se kupam u moru a ne zaronim u more, ne ide zar ne? Barem ja ne računam kao kupanje u moru, ako ne zaronim i smočim kosu, jedno bez drugoga ne ide. Tako meni ljeto bez Vrgade ne postoji. Ništa ne može zamijeniti taj šum valova, miris soli, pogled u plavetnilo i taj osjećaj da tu pripadaš i da je sad konačno sve na svom mjestu. Srce mi još dan danas poskoči kad s kopna ugledam svoj otok, kad znam da idem napokon u svoj drugi dom. Odlasci s Vrgade su uvijek bili zato najteži, znam da sam u