Životne priče jedne mame

Često čujem ovo pitanje u posljednje vrijeme, što je sasvim normalno, jer sam tek uplovila u ove vode.  Znaju me i pitati kako mi sad izgleda majčinstvo u odnosu na to kad sam imala SAMO jedno dijete, je li lakše ili teže? Iskreno, uopće ne razmišljam o tome kako je bilo, a kako je sada. Ali hoćemo li biti skroz iskreni, nije lakše nikako, tko god vam je to rekao laže. Kako može biti lakše? Kad sad imaš dvostruko više brige, dvostruko više obaveza, dvostruko više svega. Sjećate se kad ste imali samo jedno dijete i bili ste umorni, i niste znali od kuda početi od pospremanja do kuhanja, itd. Sad je sve isto, samo puta dva. Pranje djeteta x 2, pranje veša x 2, igranje s djecom x 2, i tako sve. Ali ne želim vas obeshrabriti, iako nije lakše, ljepše je. Kako? Pročitajte tekst do kraja.  I da se vratimo na početak priče, ne možemo baš uspoređivati život s jednim djetetom ili s dvoje djece. Jer je u svakom smislu i pogledu drukčije. Istina je da je sada sigurno izazovno u smislu da imam(o) p

  Zašto je postalo novo normalno da se mame ne smiju više požaliti ili progovoriti kako im je teško ili kako su imale napornu noć ili kako nisu stigle ništa napraviti. Pitam se zašto je to sad tema koja nije poželjna u društvu ili na društvenim mrežama. Zato što sam ih sama sebi rodila?! Da jesam, znači li da sada ne smijem imati teške dane ili dane kada mi se ne da ništa. Znači li to da mi svi dani moraju niti idealni ili da uvijek moram biti dobre volje spremna na sve izazove koje jedan mama prođe tijekom dana.  Žene su od pamtivijeka imale potrebu nekome se izjadati, požaliti, reći kako se osjećaju. Tada su to većinom bile susjede, prijateljice, mame, bake. Naravno isto to sve možemo reći i našoj drugoj polovici, našem muškarcu. No, hoće li nas on shvatiti u potpunosti i razumjeti. Trudit će se da shvati i razumije, ali mislim da samo mame, odnosno žene razumiju kad im se požališ.  Ako je to tako zašto je to nepoželjno? Većinom kada se neka mama  požali i to napiše jer jednostavno n

Iako sam imala na umu neku drugu temu za obraditi, mislim da je ipak red reći zašto sam odlučila pokrenuti blog i što ja zapravo ovdje radim. Ne, nisam ovdje jer mislim da ću sad preko noći postati poznata blogerica. Daleko sam ja od toga, miljama daleko, ja sam više ovdje u prolazu i rješavam sve nekako u hodu. Tako je i nastao ovaj blog, u hodu i preko noći (kada djeca spavaju). Iako pomisao na pokretanje bloga je već neko vrijeme u mojoj glavi (moglo bi se reći nešto više od godine dana), ali nikako da se spoje sve zvijezde i da se to i ostvari. Ali izgleda da ipak je jer ovo pišem. Rekla sam si zašto ne pokušati pisati kad ionako uvijek nešto pišem, zašto to onda ne staviti online pa možda se i nekome svidi. Iako ne treba se nikome ni svidjeti ni lajkati ni šerati, ovo je meni za ljubav. Baš je. Ovo je moja želja, moje vrijeme, moje pisanje i moje razmišljanje. Ne očekujem uzvike oduševljenja, pljeskanje ili slično. Sve što pišem i što ću pisati nastaje kao poticaj svemu što promi