Što kad ne stignem sve - i zašto je to u redu

Upravo pišem novi tekst na svom blogu.

Na polomljenom laptopu kojem je ujedno i crkla tipkovnica, pa srećom imam jednu malu rezervnu na kojoj sada pišem. Zvuči pomalo kaotično — i zapravo je savršena slika mene ovih dana.

U posljednje vrijeme sve se češće vraćam na svoje stare tekstove. Čitam ih i nekako se u njima izgubim. U njima sam bila sve — mama, učiteljica, kuharica, domaćica, pripovjedačica, prijateljica, kći, sestra… i još mnogo toga. A danas… imam osjećaj da više ne uspijevam biti sve to.

Možda je do godina. Možda do manjka vremena. Možda do sve većih obaveza. A možda i do onih trenutaka kada, budimo iskreni, lakše odaberem sjesti pred ekran nego otvoriti laptop i pisati.

I negdje putem, pustila sam ono što je bilo “najmanje važno”.

Pisanje.

Ostavila sam ga za neka bolja vremena. Za dane kada ću imati više vremena za sebe. I iako znam da ta vremena neće doći sama od sebe — evo me, pišem. Između “mama, gladan sam” i “mama, treba mi pomoć oko zadaće”.

Možda zato što me laptop natjerao.

Možda zato što sam se umorila od pitanja gdje sam nestala.

A možda samo zato što je kišni dan i napokon sam si dopustila stati.

Sad kreće opet izazovno vrijeme, ali imam želju da ovaj put ne odustanem od sebe. Ostaviti sve po strani, unatoč svim preprekama i obavezama, za mene je zapravo luksuz.

Baš kao prošli mjesec, kada sam po prvi put otišla sama na putovanje s mojom kumom. Unatoč svemu — obavezama, bolestima kod djece — uspjela sam predahnuti. Tih nekoliko dana nisam bila samo mama. Nakon dugo vremena, bila sam samo prijateljica kojoj je trebala druga prijateljica. Napunile smo baterije i vratile se ne umorne, nego ispunjene. Ne samo onime što smo vidjele i doživjele, nego nekom tišom, dubljom srećom.

I zato, ako se dvoumite oko odlaska na putovanje ili makar mali izlet — nemojte. Samo krenite. Svima nam treba mali bijeg iz svakodnevice. Povratak sebi. Onome što nas grije iznutra. Jer iako se o tome ne govori dovoljno, biti mama danas možda je jedna od najizazovnijih uloga. 

Zato mi je posebno drago kada čitam iskrene tekstove drugih mama koje priznaju da ne stižu sve. Da ponekad ne mogu sve. I da je to u redu. Jer istina je jednostavna — nitko od nas ne može biti sve što se od nas očekuje. Svi ponekad pogriješimo, zastanemo ili izgubimo živce.

Danas se od mama očekuje da uspiju u svemu — i na poslu i kod kuće. I jedno i drugo je važno. Ali ponekad je jednostano previše biti sve to u jednom danu. Ne možemo svaki dan dati maksimum na svim stranama — i zato negdje zastanemo, negdje popustimo. Jer to je život. 

Ali budimo realni — nije moguće raditi osam sati dnevno i onda u ostatku dana stići baš sve. Zato ovaj put biram ostaviti suđe u sudoperu i prašinu na polici, biram pisati, pa makar i na ovoj posuđenoj tipkovnici. Jer nikad pravi trenutak neće doći ako ga ja ne stvorim i pronađem vremena za njega.