stavljamo li same sebi preveliki teret na leđa?



 Upravo lovim svojih pet minuta predaha prije nego li se malac probudi. Tišina, ručak skuhan, veš se suši, a ja na terasi pijem hladnu kavu. Naravno da se ohladila jer sam "morala" obaviti sve s moje liste. U posljednje vrijeme osjećam da sam postala zarobljenik vlastitog stana, veša, suđa, prašine i nikako da se maknem iz toga. Pitam se zašto se loše osjećam kad nešto nisam napravila? Zašto ne ostavim malo prašine i malog prljavog suđa?

Zašto sama sebi stvaram pritisak da moram sve napraviti? Jesam li tako odgojena ili nam je tako nametnuto od rođenja, jer sam žensko. 

Posebice me ovaj osjećaj da nisam ništa napravila ili nedovoljno dobro hvata vikendom ili kad samo svi zajedno na praznicima. Tada uvijek mislim da imam dovoljno vremena za sve i da ću sve stići, ali onda moram jedan dio dana ostaviti za kućanske poslove što automatski znači da ću veći dio dana provesti u stanu, što ne bi bilo loše da ne pospremam i čistim, nego da dignem sve četiri noge u zrak i samo ležim. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put to učinila, kad sam zadnji put samo sjela i ne radila ništa dobrih sat vremena. Nego je uvijek stiska s vremenom i kako dovesti stan u red ako imaš samo sat vremena. Znam da ne treba sve biti uredno i izgledati kao na filmu, ali volim da sve bude donekle uredno i pospremljeno, iako to znači i čarape ispod kauča, odjeća koja visi sa stolice i ostale stvari koje mi bodu oči. Ponekad se naživciram zbog toga, ponekad jednostavno više nemam snage, pa jednostavno sve ostavim. Znam da sama sebi postavljam prevelika očekivanja i zahtjeve i onda kada sve to ne stignem ostvariti budem frustrirana, jer kako sad nisam stigla sve pospremiti a bila sam doma cijeli dan. Ili kako se nisi odmorila dok je malac spavao popodne? 

Možda je problem u meni ili generalno u nama ženama da zaista mislimo da sve moramo i to bez tuđe pomoći, jer što će drugi ljudi sada reći. Voljela bih kad bih mogla reći da to nije tako, ali nažalost situacija je baš takva. Ako ti svekrva skuha ručak, onda ispadaš nesposobna za kuhanje, ako ti netko pričuva dijete dok si ti jednostavno doma, onda nisi dovoljno dobra mama, a nema gore situacije da ti netko pričuva dijete, ne mislim na tatu, jer tata odgaja dijete jednako kao i ja, a ti odeš s prijateljicom na kavu.

I zaista nekad sam se time opterećivala, nisam prihvaćala pomoć, nisam htjela da nitko zna kako ne stignem sve. Danas rado prihvaćam pomoć kad mi netko ponudi, ali još uvijek ne pitam dovoljno za pomoć kada mi je to potrebno.

Još uvijek sam suzdržana, još uvijek mislim kako trebam imati sve konce u rukama, iako mi je ponekad dosta i voljela bih ispustiti sve konce i jednostavno prepustiti da netko drugi preuzme moj teret koji nosim na leđima. Voljela bih da netko drugi misli što ću sutra skuhati, što će sutra stariji ponijeti u školu za marendu i ima li koji ispit, što će malac odjenuti za vrtić, što mi je sve potrebno sutra za školu,  .... 

Zašto si mi žene stavljamo prevelik teret na leđima? Zašto ga ne podijelimo s drugima? Zašto mislimo da mi "moramo" sve i da je sve na nama? Možda zato što smo tako odgajane, možda zato što se sramimo pitati za pomoć, možda zato što ne želimo reći kako nam je teško i kako smo jednostavno preopterećene. Sve mi imamo bolje i lošije dane, sve mi dajemo sve od sebe i kada smo najumornije, i kada su dani dugi, a noći ponekad još duže. Ali s vremena na vrijeme potreban nam je mali odmor, potrebno nam je da se resetiramo, da se vratimo sebi i svojim potrebama koje često zaboravimo. Nekome će to mi odlazak na putovanje, kava ili večera s prijateljicom, odlazak u shopping ili nešto četvrto, bitno da napravite nešto sebi za dušu. Što ja najčešće tada radim? Pišem tekstove. Pišem sebi za dušu, pišem kako bih mogla izreći sve što možda ponekad ne mogu naglas reći, pišem jer tako mi najlakše izreći sve što mislim.

Za potrebe pisanja ovog teksta jedna  mašina za suđe ostala je puna i prašina se nije obrisala.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Prestanak dojenja

I mama treba godišnji . . .

Mama je na bolovanju. Opet!