Određuju li ocjene uspjeh vaše djece?
Kraj nastavne godine je iza nas, ali pitanje ocjena i ocjenjivanja je još uvijek aktualno. Vruća tema ovih dana. Zašto je to tako? Zašto je sada važno fotografirati učenike s pohvalnicama i svjedodžbama i sve to objaviti na društvene mreže? Zašto je važno napisati kako je prošao s odličnim uspjehom (5,00)? Određuje li nas to? Određujemo li tako svoju djecu, dijelimo ih na odlikaše i na one ostale? Stavljamo li ih u kalupe? Učimo li ih tako kako je jedino važno proći s odličnim ocjenom na kraju nastave godine, a sve ostalo je manje važno?
Zar je zaista potrebno isticati pohvalnice i svjedodžbe samo kako bi se ujedno isticali i odlični roditelji ? Zar su ocjene toliko važne da svi ostali uspjesi tijekom cijele godine postanu nevažni?
Kako onda učeniku objasniti da su i ostale ocjene jednako važno, posebno ako iza njih slijedi trud i zalaganje. Kako mu objasniti i da su sve ocjene jednako važne i da nas ocjene ne definiraju, ako im roditelji ne priznaju ništa osim petice. Kako da djeca nauče kako ih ocjene ne definiraju, ne određuju ih, već ih određuje njihova osobnost i karakter. Naučiti djecu da budu ljubazna jedna prema drugima je važno, naučiti ih poštovanju, razumijevanju, prihvaćanju, suosjećanju, odgovornosti, iskrenosti i sl. Naučiti ih kako da se zauzmu za sebe, kako da se izbore za svoja prava pritom ne kršeći tuđa prava, naučiti ih da snose posljedice za svoje postupke su puno važnije lekcije iz kojih ocjena nema, a to su najvažnije životne lekcije.
Možda roditelji griješe nenamjerno, misleći da na ovaj način čine najbolje za svoje dijete, a upravo je to pogrešno. Djeca trebaju znati da je u redu pogriješiti, da je u redu ne znati uvijek sve ili da ne moraju biti u svemu najbolji, već da je svatko od njih poseban i najbolji u onome što voli i radi.
Pružiti mu podršku u onome što ga ispunjava i čini ga sretnom je puno važnije od toga da ima sve petice u dnevniku.
Roditelji misle da su učenici spremni za školu kada nauče sva slova i znaju čitati i pisati, ali zapravo je puno važnije da su učenici samostalni u izvršavanju svojih obaveza, primjerice da znaju samostalno obući tenisice ili presvući se u bijelu majicu za tjelesnu i zdravstvenu kulturu. Puno je važnije naučiti djecu izvršavati svoje obaveze koje će kada krenu u školu biti više, jer učenici trebaju znati koje udžbenike trebaju ponijeti u školu, da znaju sami spremiti pernicu za nastavu, da znaju našiljiti olovke ili bojice. Naravno u početku će im možda biti potrebna pomoć roditelja i učitelja, ali do kraja nastavne godine učenici će sve to usvojiti, a to su jednako važne životne lekcije.
Svi učenici će naučiti u školi i čitati i pisati, zbrajati i oduzimati, ali svatko će od njih naučiti nekim svojim ritmom i dinamikom. Ne smijemo djecu uspoređivati, jer svatko od njih uči svojim tempom, nekome će trebati kraće , a nekom duže, na kraju je bitno da svi usvoje zadano gradivo. Mi smo tu koji će pratiti ritam djece i osluškivati njihove potrebe. Zato pustite djecu da jednostavno budu djeca, da uživaju u zajedničkim slobodnim i školskim aktivnostima, da se bezbrižno igraju na školskom odmoru, da vole ići u školu i vesele joj se svaki dan. Ako su djeca sretna na izlasku iz škole, što mi kao roditelji trebamo više poželjeti? Zar nije njihova sreća i veselje jedino važno na kraju dana?
Možda umjesto uobičajenog pitanja na kraju nastave godine: S koliko si prošao/prošla? Imaš li sve petice? A gdje je pohvalnica?
Možda da ih pitamo: Što ćeš raditi ovo ljeto Veseliš li se kupanju? Što si najzanimljivije naučio/la? Što si pročitao/pročitala?
Pitajte ih pa mi javite odgovore. Zanima me koliko su vama ocjene vaše djece bitne? Pišite.
Moj profil na instagramu gdje možete pratiti naše pustolovine i priče.
.jpg)
Primjedbe
Objavi komentar