Kad postaje lakše?

"Kad postaje lakše?" 

Pitala me jedna novopečena mama. 

"Kako je s dvoje djece?" 

Dodala je usput još i to. 

Kroz glavu mi je samo prošlo, da budem iskrena ili da malo slažem. Ali rekla sam joj iskreno: "Trenutno mi nije lako niti će mi biti lakše ali se nadam da ćemo kroz dvije godine doći na svoje i da će nam biti malo jednostavnije. "  Složila se sa mnom, i glasno smo se nasmijale, nadajući se da će ovo što govorim doista i biti tako. 

Zvuči li ovo pitanje možda sebično? Kad će postati lakše? 

Neki će reći što si rodila djecu, ako sad tu kukaš i čekaš da ti bude lakše. Neki će se složiti sa mnom. Treći će mumljati u bradu i samo potiho nešto prokomentirati. Četvrti će samo odmahnuti glavom i nadati se da ovo što govorim ima smisla. 



Da, utjeha je ponekad ono što nam svima treba. Utjeha da će doći dan kada nećeš trebati skakati za svaku stvar, govoriti za svaku stvar ili radnju, odraditi lavovski posao kako bi svi bili sretni i radosni. Možda je glupo očekivati da će mi jednog dana tamo jakooo daleko biti lakše, vjerojatno neće, jer ću tada imati druge brige. Ali tješim se da će onda barem znati mi reći što im je, znati otići samostalno do kupaonice ili kuhinje i slično. 


Svaka godina nosi svoje, i lakše i teže trenutke. To sam sigurna. Sada mi je neopisivo "lakše" s prvim jer je samostalan skoro u svemu, jer mi je ovo drugo dijete, pa sam opuštenija. Iako sada mi je sve opet nekako "teže", pa se znam šaliti s mužem kako smo ili ostarjeli za sve ove male dječje probleme ili je ovaj naš malac puno življi od svog brata. Kako god bilo tješim se s činjenicom da je malac skoro napunio godinu i pol iliti 17 mjeseci i da će već sljedeće ljeto biti lakše, pa onda drugo ljeto još lakše itd. 



Ovaj tekst je za sve mame koje ne vide izlaz iz kućanskih poslova, majčinstva, kuhanja ručka, pranja i sušenje robe,  itd. Ovaj tekst je za sve mame kojima treba utjeha da će biti lakše i da će biti bolje. Iako kada nam djeca odrastu tada tek kreću nove brige i problemi, i tako u krug. Ali o tome se sada nećemo baviti, sada nam je bitno da se riješimo dudica, dojenja, pelena i sve što ide u paketu s malim bebama. A hoće li mi nedostajati miris bebe i njihov slatki vragolasti pogled? Naravno da hoće, ali zadovoljit ću se s "tuđim" slatkim bebama. Jer tuđe je slađe zar ne? 


Zato nema osude ili komentiranja ako jedna mama kaže da joj je teško. Nema ismijavanja ako se požali ili potraži pomoć. Toga ne smije biti među nama. Jer tko bolje razumije jednu mamu od mame koja prolazi kroz isto ili slično. Trebamo pružiti jedna drugoj ruku podrške i ohrabrenja. Ako u svom okruženju toga nema onda potraži drugu podršku ili pomoć, jer nisi sama u majčinstvu. I ne trebaš biti sama, i znaj da je u redu imati teške dane ili dane kada trebaš jedan time-out. Svi mi to trebamo samo se bojimo to glasno reći. Jer u redu je ponekad imati vrijeme za sebe, u redu je biti umorna, glasna ili bezvoljna. I nemoj zanemarivati svoje potrebe, iako sve to mi mame često činimo, ali ako smo mi u redu i zadovoljne, sve ostalo bit će puno lakše. 


Zato na pitanje: Kad postaje lakše?

Moj odgovor je: Nikad, ali znaj da smo sve u istom "sosu". Hajdemo na kavu se požalimo jedna drugoj. Neće nam biti lakše, ali bit će podnošljvije. Javi se :) 

https://www.instagram.com/p/CQdw9EnLFkF/?utm_medium=copy_link


Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Da je učitelj biti lako, bio bi to svatko!

Slika
Biti učitelj kažu nije posao, već poziv. Kažu da učitelji stvaraju buduće znanstvenike, liječnike, inženjere, novinare, arhitekte i sva ostala zanimanja. Kažu da učitelji mogu promijeniti svijet. Kažu da učitelji imaju velika srca. Zašto se onda kaže da učitelj može biti svatko? Zašto smo često u društvu na marginama? Zašto se onda često u društvu osjećamo izostavljeno?   Sjećam se kako sam se kao djevojčica igrala škole, to mi je bila omiljena igra. Skrivećki sam pisala plan ploče na unutrašnju stranu ormara, pa bih brisala kad bi mama ulazila u sobu. Sjećam se kako sam se osjećala važno dok sam pregledavala i ocjenjivala sestrine uratke. Sjećam se uzbuđenja od pomisli kako ću ja jednog dana biti učiteljica i voditi jedan razred. Evo me danas, dvadesetak godina kasnije radim ono što volim. Zaista je to tako, nadam se da to i moji učenici osjete i da vole dolaziti u školu.    Želim prije svega da se učenici osjećaju u školi i u razredu sigurno, ugodno, da znaju da...
Pročitajte više

Dobar početak godine?

Slika
  Odlično smo krenuli u ovu već deset dana novu godinu. Pitate se kako? Pa s temperaturom naravno, srećom nije dugo trajala, ali opet dovoljno dugo da mama uzme bolovanje i ostane doma s malcem odmah nakon školskih praznika.  I mogu vam reći da jedva čekam sutra povratak na posao, j edva čekam povratak u rutinu, jer ovo kad sam samo doma mi je već dosta. Nisam izašla iz tajica i razvučene majice danima već, više ni ne znam kako je biti u društvu s nekime osim mojih ukućana. Znate što mi najviše ide na živce kad sam samo doma? Što više pospremam, čistim, usisavam, brišem i kuham to se sve više nereda radi. To je jednostavno nemoguće, vratim stvari na svoje mjesto u dnevnom boravku, u sobi je već gomila robe koja me čeka da se sredi, kada to riješim onda kuhanje ručka, pa pospremanje, itd. Imam osjećaj da stalno nešto radim, i da se stalno vrtim u krug, jer koliko god čistila neredu nikad kraja. Na kraju dana budem umornija nego kad dođem doma s posla i kad me čeka tek kuhanje ...
Pročitajte više

Zašto blog?

Slika
Iako sam imala na umu neku drugu temu za obraditi, mislim da je ipak red reći zašto sam odlučila pokrenuti blog i što ja zapravo ovdje radim. Ne, nisam ovdje jer mislim da ću sad preko noći postati poznata blogerica. Daleko sam ja od toga, miljama daleko, ja sam više ovdje u prolazu i rješavam sve nekako u hodu. Tako je i nastao ovaj blog, u hodu i preko noći (kada djeca spavaju). Iako pomisao na pokretanje bloga je već neko vrijeme u mojoj glavi (moglo bi se reći nešto više od godine dana), ali nikako da se spoje sve zvijezde i da se to i ostvari. Ali izgleda da ipak je jer ovo pišem. Rekla sam si zašto ne pokušati pisati kad ionako uvijek nešto pišem, zašto to onda ne staviti online pa možda se i nekome svidi. Iako ne treba se nikome ni svidjeti ni lajkati ni šerati, ovo je meni za ljubav. Baš je. Ovo je moja želja, moje vrijeme, moje pisanje i moje razmišljanje. Ne očekujem uzvike oduševljenja, pljeskanje ili slično. Sve što pišem i što ću pisati nastaje kao poticaj svemu što promi...
Pročitajte više