Kad ćemo na kavu? / Jedna kava ponekad je dovoljna da napunimo baterije

 Kad ste zadnji put postavile to pitanje svojoj prijateljici ili kolegici s posla? Kad ste zadnji put otišle na tu dogovorenu kavu isti dan? Kad ste zadnji put napravile nešto samo za sebe? Kad ste zadnji put samo sjele na kauč i ne radile baš ništa? 

Sjećam se kako je nekad ovo pitanje "Kad ćemo na kavu?" bilo svakodnevno. Kada se kava podrazumijevala piti gotovo svaki dan samo je bilo pitanje "U koliko sati? I gdje?". Tada je kava bila svakodnevna terapija, razbibriga ili jednostavno druženje prije ili nakon nastave/predavanja. Trebam li reći kako danas to pitanje zvuči toliko ponekad neizvedivo, nemoguće ili jednostavno "Danas nikako ne stignem, bit će za drugi put."

Radni tjedni su kaotični, od jutra do mraka. Dani koji jure, a ti pokušavaš imati sve konce u rukama. Pokušavaš održati kuću čistom i urednom, skuhati svaki dan ručak, biti s klincima na svježem zraku, dati najbolje od sebe na svom poslu. Ponekad si zadamo previše zadataka, previše posla, da ne stignemo samo sjesti na pet minuta i predahnuti. Predahnuti od obaveza. Predahnuti od svakodnevnih dužnosti koje su nam urođene. Jer svaka mama daje najbolje od sebe čak i na njen najlošiji dan. Daje najbolje od sebe i kad je umorna, bezvoljna, kada se raspada ili kada je neispavana. Ali i mamama treba odmor. Predah. Pauza. Reset. 

Mamama treba samo malo kako bi napunile svoje potrošene baterije. Ponekad je to sasvim obična slučajna kava. Ponekad je to poslušati omiljenu pjesmu. Ponekad je to pojesti svoj omiljeni kolač. Ponekad trebamo svoje potrebe staviti na prvo mjesto kako bih mogli odraditi sve ostale zadatke. Ponekad trebamo pomoć čak kad i ju ne tražimo. Ponekad poželimo da ne trebamo sve govoriti, zapisivati, pamtiti. Ponekad samo želimo da netko drugi misli na nas i na naše potrebe, a ako nitko drugi neće, onda se to mi same trebamo pobrinuti. 

Sjećam se kada sam postala mama po prvi put prije devet godina i kako nisam htjela ili očekivala drugu pomoć. Mislila sam da je to znak slabosti ako mi netko ponudi pomoć. Danas sam malo mudrija, pa kada mi svekrva ponudi skuhan ručak, to se ne odbija. Ako žele prošetati s klincima bez mene to se ne odbija. Jer ne trebam sve odraditi, ako nešto i ne učinim neću se zato osjećati lošije. Nisam zato lošija mama. Nisam loša mama ako nakon posla ponekad umjesto da odem ravno u kuhinju, kuham ručak ili čistim po stanu, odem na tu dugoočekivanu i dogovorenu kavu. Znam, ponekad imam osjećaj da ako to i to ne napravim taj dan kako sam zamislila, da nisam ispunila svoju "to do" listu. I znam da me svejedno sve to čeka, ali kažem malo sam mudrija danas, pa zanemarim što suhi veš se suši dva dana, što me suha roba već tri dana čeka da ju posložim, ili što su igračke po podu. Zanemarim to, jer sam iskoristila svoje vrijeme i stvorila vrijeme za sebe. Vrijeme koje mi je potrebno kako bih bila bolja mama. Vrijeme u kojem mi je potrebno da nisam samo nečija mama. 

Stoga sljedeći put kad vas prijateljica nazove na kavu, koliko god to izgledalo kao nemoguća misija, otiđite na tu kavu bez grižnje savjesti. Otiđite na večeru s prijateljicom. Otiđite u kino. Otiđite i uzmite predah koji vam je potreban. Nedavno sam otišla sa svojom kumom na piće, i to mi je itekako bilo potrebno. Toliko mi je bilo potrebno da su nam tri sata priče i smijeha proletjela u trenu. Nemojte me pitati tko ih je čuvao, jer oni imaju svog tatu koji je uvijek tu za nas i s nama. Jer na pitanje "Tko ti čuva djecu?" dobijem sijedu. Moja djeca imaju tatu koji ih odgaja, voli, presvlači, oblači, kupa i sve ostalo. Eh, sad bih mogla još jedan tekst napisati na temu "Kako pronaći vrijeme za nas (mamu i tatu)?" ali to ćemo ostaviti za novi blog post.

Pišite mi kad ste vi otišli zadnji put na kavu, pa i na solo kavu? 

p.s. Poslušajte Supermame podcast "Iskreno o majčinstvu" , one su glavni krivac za ovaj blog post. https://soundcloud.com/user-624987433/e34-nevidljivi-teret-majcinstva-i-savjeti-kako-se-nositi-s-njime