Životne priče jedne mame

Znam, sad ćete pomisliti kako može neki odmor biti po mjeri djece? Kako jedan hotel može pružiti sve što je potrebno kako bi animirao djecu? Ali možeš si olakšati putovanje i prilagoditi putovanje djeci. Možeš pronaći hotel koji je obiteljski hotel i u potpunosti prilagođen djeci. Mi smo to pronašli u Family Hotel Lišanj u Novom Vinodolskom . To je naš prvi posjet jednom takvom hotelu i mogu samo reći: "Gdje smo to do sada bili i zašto nismo prije bili tu?"  Putujemo s djecom od njihovog rođenja, bili smo u različitim hotelima u raznim gradovima, ali sada smo odlučili da idemo na jedno mjesto u kojem će se djeca moći zabaviti i gdje ćemo se mi moći malo predahnuti. Family Hotel Lišanj je upravo to. Hotel koji je u potpunosti prilagođen djeci , u kojem plakanje, vikanje ili skakanje nije nešto nedopustivo već normalno. Već prilikom check in-a na recepciji imate malu igraonicu s lopticama za djecu. Odmah pored aperitiv bara nalazi se druga veća igraonica s lopticama, gdje rodi...

 ....  Na kraju još jedne godine.  Na kraju još jednog poglavlja.   Na početku novog poglavlja i nove knjige, novih stranica koje čekaju da budu ispisane.  Odlučila sam da staviti na papir i napisati neke svoje odluke koje želim ostvariti u novoj godini. Odlučila sam napisati sve ono što mi je prijeko potrebno kako bih bila zadovoljna mama i žena.  1. Pronaći vrijeme samo za sebe  To mi mora postati prioritet, jer u posljednje dvije godine sam to posve zapostavila. Jer jednostavno uvijek stavljam sve ispred sebe, ali prijeko mi je potrebno biti sama sa sobom. Vrijeme u kojem ne radim ništa drugo nego odmaram, čitam, šetam ili jednostavno pijem kavu. Biti sama sa sobom ne podrazumijeva istovremeno kuhati ručak, pospremati stan ili slično. Već ne raditi ništa i samo biti prisutna u trenutku.  2. Naučiti uživati u sitnicama Počela sam uživati i cijeniti sitnice koje uljepšavaju i obogaćuju naš život. Iako me upravo te sitnice znaju i izbaciti iz...

           Nakon deset godina braka teško je pronaći prave riječi ili dovoljno riječi u kojima bi sve stalo što smo mi prošli. Nakon deset godina braka, dvoje djece, zajedničkog suživota i zajedničke svakodnevice još uvijek na kraju dana ostajemo samo mi. Na kauču, uz upaljeni televizor, umorne oči i razgovor koji dušu liječi. Zaista na kraju dana ponekad jedino što mi je potrebno je da me netko sasluša i da kažem sve što tijekom dana nisam mogla/nisam stigla i da ne budem samo mama, već i žena.                                                 Nakon deset godina svakodnevnog mojeg njurganja za sve što ostavlja posvuda, i njegovo klimanje glave u znak da me sve razumio, mogu reći da smo se oboje prilagodili. Na početku je bilo trnovito, svatko od nas je htio pokazati kako neće popustiti i mislili smo da je svatko od nas u pravu. Držali...

 Kad ste zadnji put postavile to pitanje svojoj prijateljici ili kolegici s posla? Kad ste zadnji put otišle na tu dogovorenu kavu isti dan? Kad ste zadnji put napravile nešto samo za sebe? Kad ste zadnji put samo sjele na kauč i ne radile baš ništa?  Sjećam se kako je nekad ovo pitanje "Kad ćemo na kavu?" bilo svakodnevno. Kada se kava podrazumijevala piti gotovo svaki dan samo je bilo pitanje "U koliko sati? I gdje?". Tada je kava bila svakodnevna terapija, razbibriga ili jednostavno druženje prije ili nakon nastave/predavanja. Trebam li reći kako danas to pitanje zvuči toliko ponekad neizvedivo, nemoguće ili jednostavno "Danas nikako ne stignem, bit će za drugi put." Radni tjedni su kaotični, od jutra do mraka. Dani koji jure, a ti pokušavaš imati sve konce u rukama. Pokušavaš održati kuću čistom i urednom, skuhati svaki dan ručak, biti s klincima na svježem zraku, dati najbolje od sebe na svom poslu. Ponekad si zadamo previše zadataka, previše posla, d...

Ovaj put u glavnim ulogama su tata i naš malac. Mjesto radnje je vrtić, a vrijeme radnje je rujan i listopad nove pedagoške godine 2021. /2022. Stoga danas pišem svoj utisak kao vanjski promatrač i sudionik, ali ne i glavni lik.  Kako to da je tata krenuo na privikavanje i adaptaciju s malcem?  Vrlo jednostavno, malac je naučen da s tatom ujutro odlazi na posao, odnosno on je prije odlazio na čuvanje kod bake. Drugi razlog je što mama mora biti ranije na poslu nego tata. Prije same adaptacije malo sam se dvoumila jesmo li mi to dobro odlučili i hoće li to moji dečki uspjeti odraditi bez mene? Posebice jer kad bih nekome rekla kako tata kreće na privikavanje s malcem, svi bi u najmanju ruku ostali šokirani.  Ali kad sam na prvom roditeljskom sastanku prije polaska u jaslice čula kako je važno ne mijenjati djetetu rutinu, ostali smo pri odluci da će tata odraditi svoj dio posla.  Mislim da je to bila najbolja odluka za svih. Zašto? Ujutro sam mirno odlazila na posao, d...

Promatrajući danas  društvene mreže  teško je ponekad pronaći dobar sadržaj koji je zanimljiv, poučan i zabavan.  Društvene mreže danas nude sadržaj u kojem je potrošnja neophodna, ili se barem tako čini.  Pitam se: Jesam li ja upravo ušla u neku trgovinu ili na nečiji feed? Jer kuponi se dijele, popusti se zbrajaju, a kvalitetnog sadržaja nigdje. Izgleda da to svima nama odgovara jer takav se sadržaj prodaje i gleda. Samo se pitam za koga? Jer ako nemaš najnoviju njihaljku ili kolica za bebe, već imaš naslijeđena koja će svejedno sasvim dobro poslužiti, kako to onda prikazati na društvenim mrežama? Znam ja to da je sve dobra marketinška igra i da smo svi mi njihovi potencijalni kupci. Zato se to sve i prodaje i reklamira na svakom kutku društvenih mreža. Ali pitam se opet : Do kada? Znam, sad ćete mi reći, da uvijek postoji opcija  unfollow . I vjerujte mi, dobro da postoji, jer jednostavno makneš iz svog vidokruga sve što ti ne odgovara i smeta. Ali opet nekak...

Naša otočka pustolovina došla je pri kraju. Naš obiteljski godišnji odmor je završio, i polako se vraćamo u svakodnevnu rutinu. Još malo uživamo u ljetnim radostima prije povratka u školske klupe i novim obavezama. Jesmo li se odmorili dok smo bezbrižno "otočarili" ili umorili?  Ako kažem da smo se jedan tren smijali od uha do uha, a drugi tren galamili po kući, bila bi najrealnija scena kao iz nekog dobrog humorističnog filma. Zaista je bilo tako. Kad samo stigli na naš otok i u naš novi dom sljedećih dva tjedan bila nam je potrebna prilagodba koja je trajala otprilike dva dana. Posebno je ta prilagodba na novu okolinu i prostor bila potrebna našem malcu, kojemu je sve bilo novo i zanimljivo. Ta dva dana bila su izuzetno stresna i za mene, jer je malac slabije jeo i bilo je jako izazovno priviknuti ga na novi dom. Bila su mu zanimljiva vrata od terase koja je stalno otvarao i zatvarao, pa je stalno izlazio na vanjsku prostranu terasu, pa se počeo penjati stepenicama. Sve što...