Životne priče jedne mame

  Nedjelja je, nakon ručka, vrijeme odmora i tišine. Ne, ako si mama i upravo si završila sa spremanjem nedjeljnog ručka i uspavljivanjem djece. Kako god okreneš jedan mama uvijek imam pune ruke posla i ne zna što bi prije napravila i od kud bi prije krenula. Pročitala sam natpis u našem vrtiću gdje piše da i dijete treba godišnji odmor, misleći na vrijeme ljetnih "praznika" i kako je važno da i djeca odmore od vrtića. Slažem se da i djeca trebaju godišnji odmor kao i svi uostalom, ali kada da jedna mama uzme godišnji odmor?   Mama ide na godišnji odmor, ali njezine obaveze nikad ne prestaju, zar ne? Ne može ujutro ustati i reći svojoj djeci: "Djeco, mama je na godišnjem, napravite si sami doručak!" Roditeljske obaveze koje inače obavljamo uz naš stalni posao, iste su ako ne i u povećanom omjeru na godišnjem odmoru. Tada se kućanske obaveze povećavaju dvostruko, jer smo svi zajedno i time se češće pere, prlja, briše i posprema i tako u krug. Znam sad zvučim kako se ...

                                                                                                                                                            Foto: unsplash.com Kraj nastavne godine je iza nas, ali pitanje ocjena i ocjenjivanja je još uvijek aktualno. Vruća tema ovih dana. Zašto je to tako? Zašto je sada važno fotografirati učenike s pohvalnicama i svjedodžbama i sve to objaviti na društvene mreže? Zašto  je važno napisati kako je prošao s odličnim uspjehom (5,00)? Određuje li nas to? Određujemo li tako svoju djecu, dijelimo ih na odlikaše i na one ostale? Stavljamo li ih u kalupe...

 Upravo lovim svojih pet minuta predaha prije nego li se malac probudi. Tišina, ručak skuhan, veš se suši, a ja na terasi pijem hladnu kavu. Naravno da se ohladila jer sam "morala" obaviti sve s moje liste. U posljednje vrijeme osjećam da sam postala zarobljenik vlastitog stana, veša, suđa, prašine i nikako da se maknem iz toga. Pitam se zašto se loše osjećam kad nešto nisam napravila? Zašto ne ostavim malo prašine i malog prljavog suđa? Zašto sama sebi stvaram pritisak da moram sve napraviti? Jesam li tako odgojena ili nam je tako nametnuto od rođenja, jer sam žensko.  Posebice me ovaj osjećaj da nisam ništa napravila ili nedovoljno dobro hvata vikendom ili kad samo svi zajedno na praznicima. Tada uvijek mislim da imam dovoljno vremena za sve i da ću sve stići, ali onda moram jedan dio dana ostaviti za kućanske poslove što automatski znači da ću veći dio dana provesti u stanu, što ne bi bilo loše da ne pospremam i čistim, nego da dignem sve četiri noge u zrak i samo leži...

U posljednje se vrijeme upravo to pitam:                                                                  Zašto sam ja tu? Trebam li uopće biti na društvenim mrežama?                                              Ima li mjesta za mene?  Nisam Influencerica, nisam promotorica, ne dijelim darivanja, ne radim nikakav  "fashion haul", itd. Zašto sam onda tu? Što me to veseli na društvenim mrežama? Ima li uopće na društvenim mrežama dobrog sadržaja s u kojem se prikazuju dijelovi stvarnog života. Naravno da ima, jer da nema već odavno ne bih bila ovdje.  Prošlo je gotovo tri godine otkad sam moj privatni račun otvorila vidljivim za sve. Instagram sam otvorila davne 2013. godine kada sam pratila nekoliko...

 Ispričat ću vam našu priču, sasvim iskreno o našem dojenju koje je trajalo pune dvije godine. Da mi je netko rekao prije trudnoće da ću toliko dugo dojiti rekla bih nema šanse. Svog prvog sina dojila sam godinu dana, prestanak dojenja nismo ni osjetili. On je otpočetka imamo dudu, jeo je sve uvijek bez  problema i nekako smo jednostavno tako lagano prestali dojenje da nismo ni on ni ja oko toga stvarali neki problem. Već sam pisala o dojenju  i mojem iskustvu  https://ovosmomii.blogspot.com/2021/01/ni-da-ni-ne-o-dojenju.html?m=1 Sada mi nevjerojatno zvuči kad kažem da sam ukupno oba sina dojila tri godine. No, krenut ću ispočetka kako je sve krenulo s mlađim sinom. On je odmah prihvatio dojku i dojio je bez problema. Zaista nismo imali previše problema oko dojenja, on je odlično napredovao i dobivao na težini,  čega sam se nekako najviše strašila. Jer mi je upravo stariji sin slabije u početku dobivao na težini, pa sam mu i uvela jedan obrok s adaptiranim mlij...

Znam, sad ćete pomisliti kako može neki odmor biti po mjeri djece? Kako jedan hotel može pružiti sve što je potrebno kako bi animirao djecu? Ali možeš si olakšati putovanje i prilagoditi putovanje djeci. Možeš pronaći hotel koji je obiteljski hotel i u potpunosti prilagođen djeci. Mi smo to pronašli u Family Hotel Lišanj u Novom Vinodolskom . To je naš prvi posjet jednom takvom hotelu i mogu samo reći: "Gdje smo to do sada bili i zašto nismo prije bili tu?"  Putujemo s djecom od njihovog rođenja, bili smo u različitim hotelima u raznim gradovima, ali sada smo odlučili da idemo na jedno mjesto u kojem će se djeca moći zabaviti i gdje ćemo se mi moći malo predahnuti. Family Hotel Lišanj je upravo to. Hotel koji je u potpunosti prilagođen djeci , u kojem plakanje, vikanje ili skakanje nije nešto nedopustivo već normalno. Već prilikom check in-a na recepciji imate malu igraonicu s lopticama za djecu. Odmah pored aperitiv bara nalazi se druga veća igraonica s lopticama, gdje rodi...

 ....  Na kraju još jedne godine.  Na kraju još jednog poglavlja.   Na početku novog poglavlja i nove knjige, novih stranica koje čekaju da budu ispisane.  Odlučila sam da staviti na papir i napisati neke svoje odluke koje želim ostvariti u novoj godini. Odlučila sam napisati sve ono što mi je prijeko potrebno kako bih bila zadovoljna mama i žena.  1. Pronaći vrijeme samo za sebe  To mi mora postati prioritet, jer u posljednje dvije godine sam to posve zapostavila. Jer jednostavno uvijek stavljam sve ispred sebe, ali prijeko mi je potrebno biti sama sa sobom. Vrijeme u kojem ne radim ništa drugo nego odmaram, čitam, šetam ili jednostavno pijem kavu. Biti sama sa sobom ne podrazumijeva istovremeno kuhati ručak, pospremati stan ili slično. Već ne raditi ništa i samo biti prisutna u trenutku.  2. Naučiti uživati u sitnicama Počela sam uživati i cijeniti sitnice koje uljepšavaju i obogaćuju naš život. Iako me upravo te sitnice znaju i izbaciti iz...