Životne priče jedne mame

Sjedim na zidiću na kojem sam sjedila i prije dvadeset godina, samo sada gledam svoje klince kako igraju nogomet na mjestu gdje su se nekada lomila srca. Mislim da me nijedno mjesto ne vraća tako brzo u djetinjstvo kao ovaj moj otok, jer gdje god se okrenem, naviru mi sjećanja. U moru, na ulici, na brodu, na putu, gdje god krenem i gdje god pogledam, vraćam se u bezbrižne dane. I uvijek mi najteže padaju dani pred odlazak, dani kad znam da više neću biti na mom malom škoju koji je moj drugi dom. Pisala sam već što za mene predstavlja ovaj otok i što sam sve tu proživjela, sve što me moj nono naučio i on je jedini razlog zašto danas toliko volim more i zašto ne mogu bez njega. Svaki odlazak na kaić, svaki uron u more, svaki skok i svako plivanje bilo je zato što me on naučio. Nije bilo dana da nismo išli na more s ručnikom oko glave i samo u kupaćem kostimu. Pripreme za odlazak na more trajale su punu minutu i pol, a ne kao danas pola sata dok spremim sve što je potrebno da opskrbim seb...

Vrijeme ima čudan način da nas prevari. U jednom trenu nosiš bebu u naručju, a već u sljedećem promatraš kako pred tobom stoji dječak – velik, svoj, stvaran. I dok zajedno tonemo u san, misli mi večeras lete na uspomene od prije šest godina. Iako je danas cijeli dan kiša, tada je bio hladan, sunčan zimski dan. Kao da je jučer bilo – kao da si još jučer bio tek beba i kao da sam te još jučer iščekivala. A gle sad – pravi dječak, s glasom i stasom. Nezamjenjiv si i mislim da bi nam stvarno bilo dosadno da nema tebe, čak i tvom starijem bratu. Sjećam se točno svakog truda i moje totalne panike kad sam shvatila da ipak neću dočekati jutro, već da stižeš tu istu noć. Bio si spreman stići točno na datum termina i sve ugodno iznenaditi. Malac moj, da znaš koliko te volim i koliko sam sretna što si naš, iako nam svakodnevno ispituješ strpljenje. Rekla sam da ću češće pisati, pa onda neka krenem baš u rođendanskom stilu. Kad znam da si ti moja posljednja beba, htjela bih da što dulje bud...