Životne priče jedne mame

  J učer smo slavili Majčin dan – dan posvećen mamam a. Dan koji je zapravo, kad malo bolje razmislim, ni po čemu drugačiji od bilo kojeg drugog dana. Dan kao i svaki drugi, osim što društvene mreže vrve objavama o majkama, zahvalama i poklonima. I ne vidim ništa loše u tome, ali ponekad se pitam: kako se to nekad obilježavalo? Je li se uopće obilježilo? Vjerojatno ne u ovolikoj mjeri, jer se ne sjećam da sam kao dijete ikad mami čestitala Majčin dan. No to i nije toliko važno. Važnije je – sjetimo li se svoje mame svakog dana? Nazovemo li je samo da je čujemo? Mali znakovi pažnje – poruka, poziv, šetnja, kava ili čaj – važniji su od bilo kakvog poklona taj jedan dan u godini. U današnjem vremenu čini mi se da mame moraju pronaći vrijeme za sve druge, samo ne za sebe. Kao da je briga o sebi zabranjena zona. Ili, još gore – sebično. A zapravo je to samo potreba. Potreba da sama popiješ kavu. Potreba da sjediš u tišini. Da ne razmišljaš ni o čemu. Da besciljno skrolaš po internetu ...

 Posljednji su sati u ovoj godini i imam osjećaj da je ova godina proletjela u trenu. Ma što u trenu, u treptaju oka! Sjećam se kako mi je mama govorila: " Vidjet ćeš kad dođeš u moje godine, kako će ti godine proletjeti!" Samo sam se smiješila i mislila si kako je u krivu, jer je tada jedan školski dan trajao cijelu vječnost. Trebam li joj reći kako sam bila u krivu, a ona potpuno u pravu?!  Nikad nisam mislila kako je moja mama patnica, kako joj kronično nedostaje vremena, kako nema vremena za sebe i kako zaista čini sve što može za nas, iako nas je ponekad i ljutila. Posebice kada bi mi skratila izlazak ili ne bi dopustila prespavanac kod prijateljice. Nisam previše razmišljala o njenim potrebama, nego naravno o vlastitim potrebama. Sada tek shvaćam njene postupke, njene ljutnje, neodobravanja, njena pitanja i odgovore. Sada shvaćam koliko me htjela zaštititi i koliko mi je htjela pomoći čak kad i ja to nisam htjela.  Jesu li onda mame patnice? Žene koje se cijeli živo...

Koliko ste puta od početka vrtićke i školske godine bili na bolovanju? Barem jednom ili više puta?   Koliko puta ste već čistili nos, inhalirali dijete, davali sirup za suhi kašalj, zatim sirup za iskašljavanje, radili kupke za inhaliranje, i sve ostalo što ide u paketu? Meni se čini da nema kraja svemu tome jer zima još nije ni počela, a ja sam umorna i čini mi se kao da nemam dana odmora. Ako pritom imate i školaraca u kući, koji mora nadoknaditi sve što su radili u školi i još napisati domaću zadaću, mislim da je to noćna mora svake mame.  Ima li mama uopće odmora na bolovanju s djetetom? Ima, ako uzme nekoga da odradi sve ostale kućanske poslove uz bolesno dijete. I tko tada pita mamu: Kako si? Treba li ti pomoć? Stigneš li sve? Treba li ti odmor? Naravno da ne, jer se podrazumijeva da mi mame sve možemo, želimo i moramo stići bez obzira na naše psihološko i fizičko stanje. Bez obzira na to što nisi stigla otići do kupaonice, bez obzira na to što danas ni jednom nisi stal...

 Znala sam da nas ovo ljeto čeka ova pustolovina, ali nismo se htjeli opterećivati time, već sam odlučila da ćemo krenuti kada budemo na godišnjem odmoru. Iako sam mu povremeno znala skinuti pelene i stavljati ga piškiti posebice prije tuširanja, samo da vidi i shvati što to znači. Uvijek mu je to bilo jako zanimljivo i veselio se piškiti. Teta u vrtiću mi je prije ljetnih praznika rekla da je i on počeo tražiti piškiti kada bi njegovi malo stariji vršnjaci tražili ili išli samostalno u zahod. Nisam postavila neki vremenski rok ili kada ćemo točno krenuti s odvikavanjem, željela sam da to prođe ležerno i da prihvati polagano iz dana u dan.  Prije nego što je krenuo naš dugo očekivani godišnji odmor, kupila sam petnaestak novih gaćica, da ih imamo prije nove pustolovine. Gaćice sam kupila nacrtane na dinosaure, kamione i bagere jer to on najviše voli pa da barem uživa dok ih skidamo i stavljamo nekoliko puta dnevno. Malac još ne priča sve riječi samo nekoliko ali nisam se ni ti...

  Nedjelja je, nakon ručka, vrijeme odmora i tišine. Ne, ako si mama i upravo si završila sa spremanjem nedjeljnog ručka i uspavljivanjem djece. Kako god okreneš jedan mama uvijek imam pune ruke posla i ne zna što bi prije napravila i od kud bi prije krenula. Pročitala sam natpis u našem vrtiću gdje piše da i dijete treba godišnji odmor, misleći na vrijeme ljetnih "praznika" i kako je važno da i djeca odmore od vrtića. Slažem se da i djeca trebaju godišnji odmor kao i svi uostalom, ali kada da jedna mama uzme godišnji odmor?   Mama ide na godišnji odmor, ali njezine obaveze nikad ne prestaju, zar ne? Ne može ujutro ustati i reći svojoj djeci: "Djeco, mama je na godišnjem, napravite si sami doručak!" Roditeljske obaveze koje inače obavljamo uz naš stalni posao, iste su ako ne i u povećanom omjeru na godišnjem odmoru. Tada se kućanske obaveze povećavaju dvostruko, jer smo svi zajedno i time se češće pere, prlja, briše i posprema i tako u krug. Znam sad zvučim kako se ...

 Upravo lovim svojih pet minuta predaha prije nego li se malac probudi. Tišina, ručak skuhan, veš se suši, a ja na terasi pijem hladnu kavu. Naravno da se ohladila jer sam "morala" obaviti sve s moje liste. U posljednje vrijeme osjećam da sam postala zarobljenik vlastitog stana, veša, suđa, prašine i nikako da se maknem iz toga. Pitam se zašto se loše osjećam kad nešto nisam napravila? Zašto ne ostavim malo prašine i malog prljavog suđa? Zašto sama sebi stvaram pritisak da moram sve napraviti? Jesam li tako odgojena ili nam je tako nametnuto od rođenja, jer sam žensko.  Posebice me ovaj osjećaj da nisam ništa napravila ili nedovoljno dobro hvata vikendom ili kad samo svi zajedno na praznicima. Tada uvijek mislim da imam dovoljno vremena za sve i da ću sve stići, ali onda moram jedan dio dana ostaviti za kućanske poslove što automatski znači da ću veći dio dana provesti u stanu, što ne bi bilo loše da ne pospremam i čistim, nego da dignem sve četiri noge u zrak i samo leži...

U posljednje se vrijeme upravo to pitam:                                                                  Zašto sam ja tu? Trebam li uopće biti na društvenim mrežama?                                              Ima li mjesta za mene?  Nisam Influencerica, nisam promotorica, ne dijelim darivanja, ne radim nikakav  "fashion haul", itd. Zašto sam onda tu? Što me to veseli na društvenim mrežama? Ima li uopće na društvenim mrežama dobrog sadržaja s u kojem se prikazuju dijelovi stvarnog života. Naravno da ima, jer da nema već odavno ne bih bila ovdje.  Prošlo je gotovo tri godine otkad sam moj privatni račun otvorila vidljivim za sve. Instagram sam otvorila davne 2013. godine kada sam pratila nekoliko...

 Ispričat ću vam našu priču, sasvim iskreno o našem dojenju koje je trajalo pune dvije godine. Da mi je netko rekao prije trudnoće da ću toliko dugo dojiti rekla bih nema šanse. Svog prvog sina dojila sam godinu dana, prestanak dojenja nismo ni osjetili. On je otpočetka imamo dudu, jeo je sve uvijek bez  problema i nekako smo jednostavno tako lagano prestali dojenje da nismo ni on ni ja oko toga stvarali neki problem. Već sam pisala o dojenju  i mojem iskustvu  https://ovosmomii.blogspot.com/2021/01/ni-da-ni-ne-o-dojenju.html?m=1 Sada mi nevjerojatno zvuči kad kažem da sam ukupno oba sina dojila tri godine. No, krenut ću ispočetka kako je sve krenulo s mlađim sinom. On je odmah prihvatio dojku i dojio je bez problema. Zaista nismo imali previše problema oko dojenja, on je odlično napredovao i dobivao na težini,  čega sam se nekako najviše strašila. Jer mi je upravo stariji sin slabije u početku dobivao na težini, pa sam mu i uvela jedan obrok s adaptiranim mlij...

 ....  Na kraju još jedne godine.  Na kraju još jednog poglavlja.   Na početku novog poglavlja i nove knjige, novih stranica koje čekaju da budu ispisane.  Odlučila sam da staviti na papir i napisati neke svoje odluke koje želim ostvariti u novoj godini. Odlučila sam napisati sve ono što mi je prijeko potrebno kako bih bila zadovoljna mama i žena.  1. Pronaći vrijeme samo za sebe  To mi mora postati prioritet, jer u posljednje dvije godine sam to posve zapostavila. Jer jednostavno uvijek stavljam sve ispred sebe, ali prijeko mi je potrebno biti sama sa sobom. Vrijeme u kojem ne radim ništa drugo nego odmaram, čitam, šetam ili jednostavno pijem kavu. Biti sama sa sobom ne podrazumijeva istovremeno kuhati ručak, pospremati stan ili slično. Već ne raditi ništa i samo biti prisutna u trenutku.  2. Naučiti uživati u sitnicama Počela sam uživati i cijeniti sitnice koje uljepšavaju i obogaćuju naš život. Iako me upravo te sitnice znaju i izbaciti iz...

 Kad ste zadnji put postavile to pitanje svojoj prijateljici ili kolegici s posla? Kad ste zadnji put otišle na tu dogovorenu kavu isti dan? Kad ste zadnji put napravile nešto samo za sebe? Kad ste zadnji put samo sjele na kauč i ne radile baš ništa?  Sjećam se kako je nekad ovo pitanje "Kad ćemo na kavu?" bilo svakodnevno. Kada se kava podrazumijevala piti gotovo svaki dan samo je bilo pitanje "U koliko sati? I gdje?". Tada je kava bila svakodnevna terapija, razbibriga ili jednostavno druženje prije ili nakon nastave/predavanja. Trebam li reći kako danas to pitanje zvuči toliko ponekad neizvedivo, nemoguće ili jednostavno "Danas nikako ne stignem, bit će za drugi put." Radni tjedni su kaotični, od jutra do mraka. Dani koji jure, a ti pokušavaš imati sve konce u rukama. Pokušavaš održati kuću čistom i urednom, skuhati svaki dan ručak, biti s klincima na svježem zraku, dati najbolje od sebe na svom poslu. Ponekad si zadamo previše zadataka, previše posla, d...

Ovaj put u glavnim ulogama su tata i naš malac. Mjesto radnje je vrtić, a vrijeme radnje je rujan i listopad nove pedagoške godine 2021. /2022. Stoga danas pišem svoj utisak kao vanjski promatrač i sudionik, ali ne i glavni lik.  Kako to da je tata krenuo na privikavanje i adaptaciju s malcem?  Vrlo jednostavno, malac je naučen da s tatom ujutro odlazi na posao, odnosno on je prije odlazio na čuvanje kod bake. Drugi razlog je što mama mora biti ranije na poslu nego tata. Prije same adaptacije malo sam se dvoumila jesmo li mi to dobro odlučili i hoće li to moji dečki uspjeti odraditi bez mene? Posebice jer kad bih nekome rekla kako tata kreće na privikavanje s malcem, svi bi u najmanju ruku ostali šokirani.  Ali kad sam na prvom roditeljskom sastanku prije polaska u jaslice čula kako je važno ne mijenjati djetetu rutinu, ostali smo pri odluci da će tata odraditi svoj dio posla.  Mislim da je to bila najbolja odluka za svih. Zašto? Ujutro sam mirno odlazila na posao, d...

Promatrajući danas  društvene mreže  teško je ponekad pronaći dobar sadržaj koji je zanimljiv, poučan i zabavan.  Društvene mreže danas nude sadržaj u kojem je potrošnja neophodna, ili se barem tako čini.  Pitam se: Jesam li ja upravo ušla u neku trgovinu ili na nečiji feed? Jer kuponi se dijele, popusti se zbrajaju, a kvalitetnog sadržaja nigdje. Izgleda da to svima nama odgovara jer takav se sadržaj prodaje i gleda. Samo se pitam za koga? Jer ako nemaš najnoviju njihaljku ili kolica za bebe, već imaš naslijeđena koja će svejedno sasvim dobro poslužiti, kako to onda prikazati na društvenim mrežama? Znam ja to da je sve dobra marketinška igra i da smo svi mi njihovi potencijalni kupci. Zato se to sve i prodaje i reklamira na svakom kutku društvenih mreža. Ali pitam se opet : Do kada? Znam, sad ćete mi reći, da uvijek postoji opcija  unfollow . I vjerujte mi, dobro da postoji, jer jednostavno makneš iz svog vidokruga sve što ti ne odgovara i smeta. Ali opet nekak...

Naša otočka pustolovina došla je pri kraju. Naš obiteljski godišnji odmor je završio, i polako se vraćamo u svakodnevnu rutinu. Još malo uživamo u ljetnim radostima prije povratka u školske klupe i novim obavezama. Jesmo li se odmorili dok smo bezbrižno "otočarili" ili umorili?  Ako kažem da smo se jedan tren smijali od uha do uha, a drugi tren galamili po kući, bila bi najrealnija scena kao iz nekog dobrog humorističnog filma. Zaista je bilo tako. Kad samo stigli na naš otok i u naš novi dom sljedećih dva tjedan bila nam je potrebna prilagodba koja je trajala otprilike dva dana. Posebno je ta prilagodba na novu okolinu i prostor bila potrebna našem malcu, kojemu je sve bilo novo i zanimljivo. Ta dva dana bila su izuzetno stresna i za mene, jer je malac slabije jeo i bilo je jako izazovno priviknuti ga na novi dom. Bila su mu zanimljiva vrata od terase koja je stalno otvarao i zatvarao, pa je stalno izlazio na vanjsku prostranu terasu, pa se počeo penjati stepenicama. Sve što...