Što mame žele za Majčin dan?

 

Jučer smo slavili Majčin dan – dan posvećen mamama. Dan koji je zapravo, kad malo bolje razmislim, ni po čemu drugačiji od bilo kojeg drugog dana. Dan kao i svaki drugi, osim što društvene mreže vrve objavama o majkama, zahvalama i poklonima. I ne vidim ništa loše u tome, ali ponekad se pitam: kako se to nekad obilježavalo? Je li se uopće obilježilo?

Vjerojatno ne u ovolikoj mjeri, jer se ne sjećam da sam kao dijete ikad mami čestitala Majčin dan. No to i nije toliko važno. Važnije je – sjetimo li se svoje mame svakog dana? Nazovemo li je samo da je čujemo? Mali znakovi pažnje – poruka, poziv, šetnja, kava ili čaj – važniji su od bilo kakvog poklona taj jedan dan u godini.

U današnjem vremenu čini mi se da mame moraju pronaći vrijeme za sve druge, samo ne za sebe. Kao da je briga o sebi zabranjena zona. Ili, još gore – sebično. A zapravo je to samo potreba. Potreba da sama popiješ kavu. Potreba da sjediš u tišini. Da ne razmišljaš ni o čemu. Da besciljno skrolaš po internetu jer si cijeli tjedan dala sve od sebe i na izmaku si snaga.

Ponekad se pitam – odakle nam snaga? Svakog dana nosimo novi teret, iako onaj od jučer još nismo ispustili. Preuzimamo nove obveze, ubacujemo ih u već prenatrpane rasporede, a pritom moramo biti vesele, nasmijane i bezbrižne. Jer nitko ne voli vidjeti tužne ili umorne mame.

Da bi stigla sve što trebaš, moraš nešto žrtvovati. A ono što najčešće žrtvujemo su stvari koje radiš za sebe. Jer one su “najmanje važne”.

Krenimo od mene. Nisam napisala blog već više od godinu i pol dana. Jednostavno ne stignem. Jedini mogući trenutak za pisanje bio bi kasno navečer, a tada sam najčešće:

a) zaspala već prije 22:00,
b) sjela na kauč s namjerom da nešto pogledam – i zaspala u drugoj sekundi, 

ili 
c) radila nešto za školu do ponoći.

To su moji večernji rituali. Naizmjenično, ovisno o danu. Evo, sad dok pišem ovaj tekst, razmišljam o tome da moram oprati kosu i srediti još neke stvari za školu. Ali večeras sam odlučila: ovaj tekst završavam. Jer ako ga ne završim sada – neće biti napisan.

Pisanje je trenutno na čekanju. Ne znam kad bih još i to ugurala u dan. Kad se sjetim da sam nekada pisala jedan tekst tjedno… danas mi to djeluje ne samo neizvedivo, nego i nezamislivo. Iako je pisanje moj ispušni ventil. Moje sretno mjesto. Nešto što me istinski veseli.

I zato… što onda jedna mama zaista želi za Majčin dan?

Možda samo želi da je netko razumije. Da je prihvati. Da je zagrli. Možda želi biti ona mama koja je dovoljna svom djetetu – i kad griješi, i kad zaboravi, i kad oprašta, i kad voli, i kad pada, ali ne odustaje.

Jer nositi teret majčinstva – pogotovo danas, kad se čini da sve mora biti savršeno – zaista je teško. Znamo da nikome nije savršeno, a ipak svakodnevno gledamo iluzije s društvenih mreža koje nas čine krhkima. Nesigurnima. Lomljivima.

A istina je: dovoljne smo baš takve kakve jesmo. S neopranim suđem, neopeglanom robom, s umorom i bez šminke. Jer našoj djeci smo potrebne mi – ne verzija nas koja “mora sve stići”.