Životne priče jedne mame

  J učer smo slavili Majčin dan – dan posvećen mamam a. Dan koji je zapravo, kad malo bolje razmislim, ni po čemu drugačiji od bilo kojeg drugog dana. Dan kao i svaki drugi, osim što društvene mreže vrve objavama o majkama, zahvalama i poklonima. I ne vidim ništa loše u tome, ali ponekad se pitam: kako se to nekad obilježavalo? Je li se uopće obilježilo? Vjerojatno ne u ovolikoj mjeri, jer se ne sjećam da sam kao dijete ikad mami čestitala Majčin dan. No to i nije toliko važno. Važnije je – sjetimo li se svoje mame svakog dana? Nazovemo li je samo da je čujemo? Mali znakovi pažnje – poruka, poziv, šetnja, kava ili čaj – važniji su od bilo kakvog poklona taj jedan dan u godini. U današnjem vremenu čini mi se da mame moraju pronaći vrijeme za sve druge, samo ne za sebe. Kao da je briga o sebi zabranjena zona. Ili, još gore – sebično. A zapravo je to samo potreba. Potreba da sama popiješ kavu. Potreba da sjediš u tišini. Da ne razmišljaš ni o čemu. Da besciljno skrolaš po internetu ...

  Odlično smo krenuli u ovu već deset dana novu godinu. Pitate se kako? Pa s temperaturom naravno, srećom nije dugo trajala, ali opet dovoljno dugo da mama uzme bolovanje i ostane doma s malcem odmah nakon školskih praznika.  I mogu vam reći da jedva čekam sutra povratak na posao, j edva čekam povratak u rutinu, jer ovo kad sam samo doma mi je već dosta. Nisam izašla iz tajica i razvučene majice danima već, više ni ne znam kako je biti u društvu s nekime osim mojih ukućana. Znate što mi najviše ide na živce kad sam samo doma? Što više pospremam, čistim, usisavam, brišem i kuham to se sve više nereda radi. To je jednostavno nemoguće, vratim stvari na svoje mjesto u dnevnom boravku, u sobi je već gomila robe koja me čeka da se sredi, kada to riješim onda kuhanje ručka, pa pospremanje, itd. Imam osjećaj da stalno nešto radim, i da se stalno vrtim u krug, jer koliko god čistila neredu nikad kraja. Na kraju dana budem umornija nego kad dođem doma s posla i kad me čeka tek kuhanje ...

Biti učitelj kažu nije posao, već poziv. Kažu da učitelji stvaraju buduće znanstvenike, liječnike, inženjere, novinare, arhitekte i sva ostala zanimanja. Kažu da učitelji mogu promijeniti svijet. Kažu da učitelji imaju velika srca. Zašto se onda kaže da učitelj može biti svatko? Zašto smo često u društvu na marginama? Zašto se onda često u društvu osjećamo izostavljeno?   Sjećam se kako sam se kao djevojčica igrala škole, to mi je bila omiljena igra. Skrivećki sam pisala plan ploče na unutrašnju stranu ormara, pa bih brisala kad bi mama ulazila u sobu. Sjećam se kako sam se osjećala važno dok sam pregledavala i ocjenjivala sestrine uratke. Sjećam se uzbuđenja od pomisli kako ću ja jednog dana biti učiteljica i voditi jedan razred. Evo me danas, dvadesetak godina kasnije radim ono što volim. Zaista je to tako, nadam se da to i moji učenici osjete i da vole dolaziti u školu.    Želim prije svega da se učenici osjećaju u školi i u razredu sigurno, ugodno, da znaju da...

Oduvijek ljeto dijelim na dva razdoblja, a to je ljeto prije odlaska na otok, odnosno ljeto iščekivanje  i na ljeto nakon otoka, odnosno ljeto nostalgija. A ljeto u punom smislu te riječi je samo vrijeme koje provedem na otoku. Ne mogu točno reći koliko sam dana ili tjedana provodila na otoku kod nonića, ali znam da sam se vraćala s otoka tek pred svoj rođendan, što je kraj kolovoza. I dan danas, ljeto dijelim na ista razdoblja, zapravo ne mogu zamisliti da ne provedem ljeto na svom otoku, to je kao da se kupam u moru a ne zaronim u more, ne ide zar ne? Barem ja ne računam kao kupanje u moru, ako ne zaronim i smočim kosu, jedno bez drugoga ne ide. Tako meni ljeto bez Vrgade ne postoji. Ništa ne može zamijeniti taj šum valova, miris soli, pogled u plavetnilo i taj osjećaj da tu pripadaš i da je sad konačno sve na svom mjestu. Srce mi još dan danas poskoči kad s kopna ugledam svoj otok, kad znam da idem napokon u svoj drugi dom. Odlasci s Vrgade su uvijek bili zato najteži, znam da s...

Koliko ste puta od početka vrtićke i školske godine bili na bolovanju? Barem jednom ili više puta?   Koliko puta ste već čistili nos, inhalirali dijete, davali sirup za suhi kašalj, zatim sirup za iskašljavanje, radili kupke za inhaliranje, i sve ostalo što ide u paketu? Meni se čini da nema kraja svemu tome jer zima još nije ni počela, a ja sam umorna i čini mi se kao da nemam dana odmora. Ako pritom imate i školaraca u kući, koji mora nadoknaditi sve što su radili u školi i još napisati domaću zadaću, mislim da je to noćna mora svake mame.  Ima li mama uopće odmora na bolovanju s djetetom? Ima, ako uzme nekoga da odradi sve ostale kućanske poslove uz bolesno dijete. I tko tada pita mamu: Kako si? Treba li ti pomoć? Stigneš li sve? Treba li ti odmor? Naravno da ne, jer se podrazumijeva da mi mame sve možemo, želimo i moramo stići bez obzira na naše psihološko i fizičko stanje. Bez obzira na to što nisi stigla otići do kupaonice, bez obzira na to što danas ni jednom nisi stal...

Kažu biti učitelj je lako, kažu da imamo tri mjeseca praznika, kažu da radimo samo nekoliko sati, kažu da to može svatko, kažu zašto negodujemo i prosvjedujemo? Kažu da učitelji nisu više kao nekad, kažu da učitelji ne rade svoj posao kako treba i da premalo pažnje posvećuju svom poslu. Pitam se, komentira li se u našem društvu samo učiteljev posao ili i svaki drugi posao? Zašto se neprestano u našem društvu negativne vijesti pišu vezano uz naš posao, zašto se komentira naše radno vrijeme ili koliki je obim našeg posla? Zašto si svi daju za pravo komentirati ili čak savjetovati učiteljev posao? Zašto svi misle da znaju više od učitelja? Zašto se ne čuje naš glas? Zašto nitko ne pita učitelja kako mu je na poslu? Pritišću li ga rokovi, pripreme, savjetovanja, edukacije, roditelji, ravnatelji...?  Zašto nitko ne mari kako je biti učitelj u današnjem svijetu? Danas kada te svi pomno promatraju, analiziraju i komentira ju, kada prate svaki tvoj korak i kao da čekaju neku tvoju pogrešku...

 Znala sam da nas ovo ljeto čeka ova pustolovina, ali nismo se htjeli opterećivati time, već sam odlučila da ćemo krenuti kada budemo na godišnjem odmoru. Iako sam mu povremeno znala skinuti pelene i stavljati ga piškiti posebice prije tuširanja, samo da vidi i shvati što to znači. Uvijek mu je to bilo jako zanimljivo i veselio se piškiti. Teta u vrtiću mi je prije ljetnih praznika rekla da je i on počeo tražiti piškiti kada bi njegovi malo stariji vršnjaci tražili ili išli samostalno u zahod. Nisam postavila neki vremenski rok ili kada ćemo točno krenuti s odvikavanjem, željela sam da to prođe ležerno i da prihvati polagano iz dana u dan.  Prije nego što je krenuo naš dugo očekivani godišnji odmor, kupila sam petnaestak novih gaćica, da ih imamo prije nove pustolovine. Gaćice sam kupila nacrtane na dinosaure, kamione i bagere jer to on najviše voli pa da barem uživa dok ih skidamo i stavljamo nekoliko puta dnevno. Malac još ne priča sve riječi samo nekoliko ali nisam se ni ti...

 Upravo lovim svojih pet minuta predaha prije nego li se malac probudi. Tišina, ručak skuhan, veš se suši, a ja na terasi pijem hladnu kavu. Naravno da se ohladila jer sam "morala" obaviti sve s moje liste. U posljednje vrijeme osjećam da sam postala zarobljenik vlastitog stana, veša, suđa, prašine i nikako da se maknem iz toga. Pitam se zašto se loše osjećam kad nešto nisam napravila? Zašto ne ostavim malo prašine i malog prljavog suđa? Zašto sama sebi stvaram pritisak da moram sve napraviti? Jesam li tako odgojena ili nam je tako nametnuto od rođenja, jer sam žensko.  Posebice me ovaj osjećaj da nisam ništa napravila ili nedovoljno dobro hvata vikendom ili kad samo svi zajedno na praznicima. Tada uvijek mislim da imam dovoljno vremena za sve i da ću sve stići, ali onda moram jedan dio dana ostaviti za kućanske poslove što automatski znači da ću veći dio dana provesti u stanu, što ne bi bilo loše da ne pospremam i čistim, nego da dignem sve četiri noge u zrak i samo leži...

U posljednje se vrijeme upravo to pitam:                                                                  Zašto sam ja tu? Trebam li uopće biti na društvenim mrežama?                                              Ima li mjesta za mene?  Nisam Influencerica, nisam promotorica, ne dijelim darivanja, ne radim nikakav  "fashion haul", itd. Zašto sam onda tu? Što me to veseli na društvenim mrežama? Ima li uopće na društvenim mrežama dobrog sadržaja s u kojem se prikazuju dijelovi stvarnog života. Naravno da ima, jer da nema već odavno ne bih bila ovdje.  Prošlo je gotovo tri godine otkad sam moj privatni račun otvorila vidljivim za sve. Instagram sam otvorila davne 2013. godine kada sam pratila nekoliko...

Znam, sad ćete pomisliti kako može neki odmor biti po mjeri djece? Kako jedan hotel može pružiti sve što je potrebno kako bi animirao djecu? Ali možeš si olakšati putovanje i prilagoditi putovanje djeci. Možeš pronaći hotel koji je obiteljski hotel i u potpunosti prilagođen djeci. Mi smo to pronašli u Family Hotel Lišanj u Novom Vinodolskom . To je naš prvi posjet jednom takvom hotelu i mogu samo reći: "Gdje smo to do sada bili i zašto nismo prije bili tu?"  Putujemo s djecom od njihovog rođenja, bili smo u različitim hotelima u raznim gradovima, ali sada smo odlučili da idemo na jedno mjesto u kojem će se djeca moći zabaviti i gdje ćemo se mi moći malo predahnuti. Family Hotel Lišanj je upravo to. Hotel koji je u potpunosti prilagođen djeci , u kojem plakanje, vikanje ili skakanje nije nešto nedopustivo već normalno. Već prilikom check in-a na recepciji imate malu igraonicu s lopticama za djecu. Odmah pored aperitiv bara nalazi se druga veća igraonica s lopticama, gdje rodi...

           Nakon deset godina braka teško je pronaći prave riječi ili dovoljno riječi u kojima bi sve stalo što smo mi prošli. Nakon deset godina braka, dvoje djece, zajedničkog suživota i zajedničke svakodnevice još uvijek na kraju dana ostajemo samo mi. Na kauču, uz upaljeni televizor, umorne oči i razgovor koji dušu liječi. Zaista na kraju dana ponekad jedino što mi je potrebno je da me netko sasluša i da kažem sve što tijekom dana nisam mogla/nisam stigla i da ne budem samo mama, već i žena.                                                 Nakon deset godina svakodnevnog mojeg njurganja za sve što ostavlja posvuda, i njegovo klimanje glave u znak da me sve razumio, mogu reći da smo se oboje prilagodili. Na početku je bilo trnovito, svatko od nas je htio pokazati kako neće popustiti i mislili smo da je svatko od nas u pravu. Držali...

 Kad ste zadnji put postavile to pitanje svojoj prijateljici ili kolegici s posla? Kad ste zadnji put otišle na tu dogovorenu kavu isti dan? Kad ste zadnji put napravile nešto samo za sebe? Kad ste zadnji put samo sjele na kauč i ne radile baš ništa?  Sjećam se kako je nekad ovo pitanje "Kad ćemo na kavu?" bilo svakodnevno. Kada se kava podrazumijevala piti gotovo svaki dan samo je bilo pitanje "U koliko sati? I gdje?". Tada je kava bila svakodnevna terapija, razbibriga ili jednostavno druženje prije ili nakon nastave/predavanja. Trebam li reći kako danas to pitanje zvuči toliko ponekad neizvedivo, nemoguće ili jednostavno "Danas nikako ne stignem, bit će za drugi put." Radni tjedni su kaotični, od jutra do mraka. Dani koji jure, a ti pokušavaš imati sve konce u rukama. Pokušavaš održati kuću čistom i urednom, skuhati svaki dan ručak, biti s klincima na svježem zraku, dati najbolje od sebe na svom poslu. Ponekad si zadamo previše zadataka, previše posla, d...

Ovaj put u glavnim ulogama su tata i naš malac. Mjesto radnje je vrtić, a vrijeme radnje je rujan i listopad nove pedagoške godine 2021. /2022. Stoga danas pišem svoj utisak kao vanjski promatrač i sudionik, ali ne i glavni lik.  Kako to da je tata krenuo na privikavanje i adaptaciju s malcem?  Vrlo jednostavno, malac je naučen da s tatom ujutro odlazi na posao, odnosno on je prije odlazio na čuvanje kod bake. Drugi razlog je što mama mora biti ranije na poslu nego tata. Prije same adaptacije malo sam se dvoumila jesmo li mi to dobro odlučili i hoće li to moji dečki uspjeti odraditi bez mene? Posebice jer kad bih nekome rekla kako tata kreće na privikavanje s malcem, svi bi u najmanju ruku ostali šokirani.  Ali kad sam na prvom roditeljskom sastanku prije polaska u jaslice čula kako je važno ne mijenjati djetetu rutinu, ostali smo pri odluci da će tata odraditi svoj dio posla.  Mislim da je to bila najbolja odluka za svih. Zašto? Ujutro sam mirno odlazila na posao, d...

Promatrajući danas  društvene mreže  teško je ponekad pronaći dobar sadržaj koji je zanimljiv, poučan i zabavan.  Društvene mreže danas nude sadržaj u kojem je potrošnja neophodna, ili se barem tako čini.  Pitam se: Jesam li ja upravo ušla u neku trgovinu ili na nečiji feed? Jer kuponi se dijele, popusti se zbrajaju, a kvalitetnog sadržaja nigdje. Izgleda da to svima nama odgovara jer takav se sadržaj prodaje i gleda. Samo se pitam za koga? Jer ako nemaš najnoviju njihaljku ili kolica za bebe, već imaš naslijeđena koja će svejedno sasvim dobro poslužiti, kako to onda prikazati na društvenim mrežama? Znam ja to da je sve dobra marketinška igra i da smo svi mi njihovi potencijalni kupci. Zato se to sve i prodaje i reklamira na svakom kutku društvenih mreža. Ali pitam se opet : Do kada? Znam, sad ćete mi reći, da uvijek postoji opcija  unfollow . I vjerujte mi, dobro da postoji, jer jednostavno makneš iz svog vidokruga sve što ti ne odgovara i smeta. Ali opet nekak...