Otok sreće zvan Vrgada
Oduvijek ljeto dijelim na dva razdoblja, a to je ljeto prije odlaska na otok, odnosno ljeto iščekivanje i na ljeto nakon otoka, odnosno ljeto nostalgija. A ljeto u punom smislu te riječi je samo vrijeme koje provedem na otoku. Ne mogu točno reći koliko sam dana ili tjedana provodila na otoku kod nonića, ali znam da sam se vraćala s otoka tek pred svoj rođendan, što je kraj kolovoza. I dan danas, ljeto dijelim na ista razdoblja, zapravo ne mogu zamisliti da ne provedem ljeto na svom otoku, to je kao da se kupam u moru a ne zaronim u more, ne ide zar ne? Barem ja ne računam kao kupanje u moru, ako ne zaronim i smočim kosu, jedno bez drugoga ne ide. Tako meni ljeto bez Vrgade ne postoji.
Ništa ne može zamijeniti taj šum valova, miris soli, pogled u plavetnilo i taj osjećaj da tu pripadaš i da je sad konačno sve na svom mjestu. Srce mi još dan danas poskoči kad s kopna ugledam svoj otok, kad znam da idem napokon u svoj drugi dom. Odlasci s Vrgade su uvijek bili zato najteži, znam da sam uvijek molila mamu da ostanem još koji dan ili još koji tjedan. Nisam se htjela vratiti u realnost, imala sam osjećaj da na svom otoku živim život punim plućima i da odlaskom neću više isto disati. Jer što je za mene Vrgada?
To je: nonina divka na stolu; nonićevo prigovaranje kako sve moram pojesti s tanjura; kartanje briškule; promatranje zvjezdanog neba; ručak u podne; odlasci s kaićem na more; dolazak s ulice u 10 i pol, ni minutu kasnije; riba na gradele; nogomet u palacu; boca istine; plaža Pržina; nedjeljna misa; prva simpatija; škrape; penjanje na Gradinu i mogla bih nastaviti niz ....
Nisam rođena na otoku, ali osjećam se kao da jesam. Jer svaki njegov kutak poznajem, svaki njegov dio nosi jednu uspomenu, nosi jedno sjećanje na sve što sam doživjela. Teško je to objasniti što ovaj otok meni znači i zašto sam toliko vezna za njega. Zasigurno glavni krivac tome je moj nono koji je napravio sve što je mogao da se osjećam kao kod kuće i da nikad ne zaboravim njega i naš otok. Teško mi je opisati i izreći što sve jedan sasvim običan otok meni znači, teško je to objasniti nekome ako to nije doživio. Ako napišem da sam tu vezala svoja najljepša sjećanja iz djetinjstva i kako sam na svakom odlasku ronila suze, mislim da vam je onda sve jasno. Otok je u meni svih 365 dana, svaki dan sjetim se jedne zgode ili nezgode, svaki dan pomislim na svoje noniće i svaki dan odbrojavam dane do otoka.
Moj nono je sve radio kako bi mi svi, njegovi unuci, zavolili njegov otok na kojem se on rodio i proveo svoje djetinjstvo. I da se i mi uvijek rado vraćamo, kao što se i on vratio na njega kad je otišao u mirovinu. Zahvaljujući njemu ljeto bez otoka nema mislila, ali isto tako i otok bez nonića nije isti. Jer više me nema tko dočekati s traktorom, više me nema tko zezati o količini robe koju sam ponijela ili o tome kako još nisam pocrnila kako treba. Više ništa neće biti isto, jer nema njega. Ali na svakom koraku čekaju me naša sjećanja i da stvorim nova sjećanja sa svojom djecom.
Moja posljednja fotografija s nonićem na kaiću
Ali kao što sam ti obećala, nono moj, najljepše cvijeće bit će na tvom grobu, a uspomene i sjećanja nikad izblijediti neće! I bez brige, ponovno ćemo mi zaploviti na tvom kaiću kao nekada, ti voziš na penti, a ja na provi. I zajedno u beskraj ....
.jpg)
Primjedbe
Objavi komentar