Životne priče jedne mame

  Odlično smo krenuli u ovu već deset dana novu godinu. Pitate se kako? Pa s temperaturom naravno, srećom nije dugo trajala, ali opet dovoljno dugo da mama uzme bolovanje i ostane doma s malcem odmah nakon školskih praznika.  I mogu vam reći da jedva čekam sutra povratak na posao, j edva čekam povratak u rutinu, jer ovo kad sam samo doma mi je već dosta. Nisam izašla iz tajica i razvučene majice danima već, više ni ne znam kako je biti u društvu s nekime osim mojih ukućana. Znate što mi najviše ide na živce kad sam samo doma? Što više pospremam, čistim, usisavam, brišem i kuham to se sve više nereda radi. To je jednostavno nemoguće, vratim stvari na svoje mjesto u dnevnom boravku, u sobi je već gomila robe koja me čeka da se sredi, kada to riješim onda kuhanje ručka, pa pospremanje, itd. Imam osjećaj da stalno nešto radim, i da se stalno vrtim u krug, jer koliko god čistila neredu nikad kraja. Na kraju dana budem umornija nego kad dođem doma s posla i kad me čeka tek kuhanje ...

 Posljednji su sati u ovoj godini i imam osjećaj da je ova godina proletjela u trenu. Ma što u trenu, u treptaju oka! Sjećam se kako mi je mama govorila: " Vidjet ćeš kad dođeš u moje godine, kako će ti godine proletjeti!" Samo sam se smiješila i mislila si kako je u krivu, jer je tada jedan školski dan trajao cijelu vječnost. Trebam li joj reći kako sam bila u krivu, a ona potpuno u pravu?!  Nikad nisam mislila kako je moja mama patnica, kako joj kronično nedostaje vremena, kako nema vremena za sebe i kako zaista čini sve što može za nas, iako nas je ponekad i ljutila. Posebice kada bi mi skratila izlazak ili ne bi dopustila prespavanac kod prijateljice. Nisam previše razmišljala o njenim potrebama, nego naravno o vlastitim potrebama. Sada tek shvaćam njene postupke, njene ljutnje, neodobravanja, njena pitanja i odgovore. Sada shvaćam koliko me htjela zaštititi i koliko mi je htjela pomoći čak kad i ja to nisam htjela.  Jesu li onda mame patnice? Žene koje se cijeli živo...

Koliko ste puta od početka vrtićke i školske godine bili na bolovanju? Barem jednom ili više puta?   Koliko puta ste već čistili nos, inhalirali dijete, davali sirup za suhi kašalj, zatim sirup za iskašljavanje, radili kupke za inhaliranje, i sve ostalo što ide u paketu? Meni se čini da nema kraja svemu tome jer zima još nije ni počela, a ja sam umorna i čini mi se kao da nemam dana odmora. Ako pritom imate i školaraca u kući, koji mora nadoknaditi sve što su radili u školi i još napisati domaću zadaću, mislim da je to noćna mora svake mame.  Ima li mama uopće odmora na bolovanju s djetetom? Ima, ako uzme nekoga da odradi sve ostale kućanske poslove uz bolesno dijete. I tko tada pita mamu: Kako si? Treba li ti pomoć? Stigneš li sve? Treba li ti odmor? Naravno da ne, jer se podrazumijeva da mi mame sve možemo, želimo i moramo stići bez obzira na naše psihološko i fizičko stanje. Bez obzira na to što nisi stigla otići do kupaonice, bez obzira na to što danas ni jednom nisi stal...

  Nedjelja je, nakon ručka, vrijeme odmora i tišine. Ne, ako si mama i upravo si završila sa spremanjem nedjeljnog ručka i uspavljivanjem djece. Kako god okreneš jedan mama uvijek imam pune ruke posla i ne zna što bi prije napravila i od kud bi prije krenula. Pročitala sam natpis u našem vrtiću gdje piše da i dijete treba godišnji odmor, misleći na vrijeme ljetnih "praznika" i kako je važno da i djeca odmore od vrtića. Slažem se da i djeca trebaju godišnji odmor kao i svi uostalom, ali kada da jedna mama uzme godišnji odmor?   Mama ide na godišnji odmor, ali njezine obaveze nikad ne prestaju, zar ne? Ne može ujutro ustati i reći svojoj djeci: "Djeco, mama je na godišnjem, napravite si sami doručak!" Roditeljske obaveze koje inače obavljamo uz naš stalni posao, iste su ako ne i u povećanom omjeru na godišnjem odmoru. Tada se kućanske obaveze povećavaju dvostruko, jer smo svi zajedno i time se češće pere, prlja, briše i posprema i tako u krug. Znam sad zvučim kako se ...

 Upravo lovim svojih pet minuta predaha prije nego li se malac probudi. Tišina, ručak skuhan, veš se suši, a ja na terasi pijem hladnu kavu. Naravno da se ohladila jer sam "morala" obaviti sve s moje liste. U posljednje vrijeme osjećam da sam postala zarobljenik vlastitog stana, veša, suđa, prašine i nikako da se maknem iz toga. Pitam se zašto se loše osjećam kad nešto nisam napravila? Zašto ne ostavim malo prašine i malog prljavog suđa? Zašto sama sebi stvaram pritisak da moram sve napraviti? Jesam li tako odgojena ili nam je tako nametnuto od rođenja, jer sam žensko.  Posebice me ovaj osjećaj da nisam ništa napravila ili nedovoljno dobro hvata vikendom ili kad samo svi zajedno na praznicima. Tada uvijek mislim da imam dovoljno vremena za sve i da ću sve stići, ali onda moram jedan dio dana ostaviti za kućanske poslove što automatski znači da ću veći dio dana provesti u stanu, što ne bi bilo loše da ne pospremam i čistim, nego da dignem sve četiri noge u zrak i samo leži...

 Ispričat ću vam našu priču, sasvim iskreno o našem dojenju koje je trajalo pune dvije godine. Da mi je netko rekao prije trudnoće da ću toliko dugo dojiti rekla bih nema šanse. Svog prvog sina dojila sam godinu dana, prestanak dojenja nismo ni osjetili. On je otpočetka imamo dudu, jeo je sve uvijek bez  problema i nekako smo jednostavno tako lagano prestali dojenje da nismo ni on ni ja oko toga stvarali neki problem. Već sam pisala o dojenju  i mojem iskustvu  https://ovosmomii.blogspot.com/2021/01/ni-da-ni-ne-o-dojenju.html?m=1 Sada mi nevjerojatno zvuči kad kažem da sam ukupno oba sina dojila tri godine. No, krenut ću ispočetka kako je sve krenulo s mlađim sinom. On je odmah prihvatio dojku i dojio je bez problema. Zaista nismo imali previše problema oko dojenja, on je odlično napredovao i dobivao na težini,  čega sam se nekako najviše strašila. Jer mi je upravo stariji sin slabije u početku dobivao na težini, pa sam mu i uvela jedan obrok s adaptiranim mlij...

 Kad ste zadnji put postavile to pitanje svojoj prijateljici ili kolegici s posla? Kad ste zadnji put otišle na tu dogovorenu kavu isti dan? Kad ste zadnji put napravile nešto samo za sebe? Kad ste zadnji put samo sjele na kauč i ne radile baš ništa?  Sjećam se kako je nekad ovo pitanje "Kad ćemo na kavu?" bilo svakodnevno. Kada se kava podrazumijevala piti gotovo svaki dan samo je bilo pitanje "U koliko sati? I gdje?". Tada je kava bila svakodnevna terapija, razbibriga ili jednostavno druženje prije ili nakon nastave/predavanja. Trebam li reći kako danas to pitanje zvuči toliko ponekad neizvedivo, nemoguće ili jednostavno "Danas nikako ne stignem, bit će za drugi put." Radni tjedni su kaotični, od jutra do mraka. Dani koji jure, a ti pokušavaš imati sve konce u rukama. Pokušavaš održati kuću čistom i urednom, skuhati svaki dan ručak, biti s klincima na svježem zraku, dati najbolje od sebe na svom poslu. Ponekad si zadamo previše zadataka, previše posla, d...

Promatrajući danas  društvene mreže  teško je ponekad pronaći dobar sadržaj koji je zanimljiv, poučan i zabavan.  Društvene mreže danas nude sadržaj u kojem je potrošnja neophodna, ili se barem tako čini.  Pitam se: Jesam li ja upravo ušla u neku trgovinu ili na nečiji feed? Jer kuponi se dijele, popusti se zbrajaju, a kvalitetnog sadržaja nigdje. Izgleda da to svima nama odgovara jer takav se sadržaj prodaje i gleda. Samo se pitam za koga? Jer ako nemaš najnoviju njihaljku ili kolica za bebe, već imaš naslijeđena koja će svejedno sasvim dobro poslužiti, kako to onda prikazati na društvenim mrežama? Znam ja to da je sve dobra marketinška igra i da smo svi mi njihovi potencijalni kupci. Zato se to sve i prodaje i reklamira na svakom kutku društvenih mreža. Ali pitam se opet : Do kada? Znam, sad ćete mi reći, da uvijek postoji opcija  unfollow . I vjerujte mi, dobro da postoji, jer jednostavno makneš iz svog vidokruga sve što ti ne odgovara i smeta. Ali opet nekak...

Naša otočka pustolovina došla je pri kraju. Naš obiteljski godišnji odmor je završio, i polako se vraćamo u svakodnevnu rutinu. Još malo uživamo u ljetnim radostima prije povratka u školske klupe i novim obavezama. Jesmo li se odmorili dok smo bezbrižno "otočarili" ili umorili?  Ako kažem da smo se jedan tren smijali od uha do uha, a drugi tren galamili po kući, bila bi najrealnija scena kao iz nekog dobrog humorističnog filma. Zaista je bilo tako. Kad samo stigli na naš otok i u naš novi dom sljedećih dva tjedan bila nam je potrebna prilagodba koja je trajala otprilike dva dana. Posebno je ta prilagodba na novu okolinu i prostor bila potrebna našem malcu, kojemu je sve bilo novo i zanimljivo. Ta dva dana bila su izuzetno stresna i za mene, jer je malac slabije jeo i bilo je jako izazovno priviknuti ga na novi dom. Bila su mu zanimljiva vrata od terase koja je stalno otvarao i zatvarao, pa je stalno izlazio na vanjsku prostranu terasu, pa se počeo penjati stepenicama. Sve što...

"Kad postaje lakše?"  Pitala me jedna novopečena mama.  "Kako je s dvoje djece?"  Dodala je usput još i to.  Kroz glavu mi je samo prošlo, da budem iskrena ili da malo slažem. Ali rekla sam joj iskreno: "Trenutno mi nije lako niti će mi biti lakše ali se nadam da ćemo kroz dvije godine doći na svoje i da će nam biti malo jednostavnije. "  Složila se sa mnom, i glasno smo se nasmijale, nadajući se da će ovo što govorim doista i biti tako.  Zvuči li ovo pitanje možda sebično? Kad će postati lakše?  Neki će reći što si rodila djecu, ako sad tu kukaš i čekaš da ti bude lakše. Neki će se složiti sa mnom. Treći će mumljati u bradu i samo potiho nešto prokomentirati. Četvrti će samo odmahnuti glavom i nadati se da ovo što govorim ima smisla.  Da, utjeha je ponekad ono što nam svima treba. Utjeha da će doći dan kada nećeš trebati skakati za svaku stvar, govoriti za svaku stvar ili radnju, odraditi lavovski posao kako bi svi bili sretni i radosni. Možda j...

Iako majčinstvo nije utrka, zašto često imam osjećaj da sam zadnja na cilju? Zašto često imam osjećaj da nisam dovoljno dobra mama? Možda je razlog tome što ne uspijem staviti sve kvačice s moje check-liste, ili zato što sam dopustila gledanje crtića na TV-u, ili zato što danas nisam bila dovoljno s djecom, ili zato što danas nije moj dan... Mogu tako nastaviti u nedogled. Puno je faktora koji utječu na mene kao mamu i na mene kao sve ostalo što moram biti a to je domaćica, učiteljica, spremačica itd. Jer biti mama nije samo jedna stvar, to je cijeli jedan veliki paket emocija, strahova, ljubavi, nade, strpljenja, poštivanja.... Biti mama je zaista privilegija i ne bih mijenjala ni za što. Ali i mame kat-tad trebaju svoj mom out . Trebaju vrijeme za resetiranje i vraćanje na mameče tvorničke postavke. I zašto kad sve to znam imam osjećaj da nisam dovoljno dobra mama? Zato što sam podigla glas, zašto što sam umjesto večere namazala Nutellu, zato što sam pobjegla u kupaonicu da imam pet...

Studio Partum Čini li se i vama ili je to samo kod mene da se odmah nakon pitanja o spolu bebe, krije pitanje o dojenju ? Onako usput tijekom razgovora, pita se novopečenu mamu ili njenu mamu ili svekrvu, ili muža: "Jel' doji?" I onda ovisno o odgovoru, ide daljnji razgovor. Ako je odgovor potvrdan, ide jasan stav kako je to normalno i potpuno prirodno i nešto što se podrazumijeva. Ako je odgovor negativan onda ide neprimjetno okretanje očima i razgovor se okreće u drugom smjeru. Zašto je to tako? Zašto se majke svrstava u dvije kategorije? Dojilje i ne-dojilje i po tome ih se ocjenjuje i kritizira? Zašto? Zašto naše društvo na temelju toga ocjenjuje mame? Da, dojila sam svoju djecu i dojim još uvijek. Ali isto tako sam s prvim koristila adaptira no mlijeko kad mu je bilo potrebno, jer ja nisam imala dovoljno mlijeka. U koju ja onda kategoriju spadam? U koju kategoriju se nalaze mame koje se trude, plaču i čine sve da doje svoje dijete ali im to ne ide od ruke? U koju kat...

Razmišljajući o čemu da pišem, nekako je logični slijed bio da pišem o svom porodiljnom dopustu. Jer, trenutno sam na njemu nešto više od deset mjeseci i jer je ubrzo kraj samog porodiljnog. Krenut ću od početka, kada sam mislila da će porodiljni trajati cijelu vječnost. Tako mi se nekako učinilo, kad sam mjesec dana prije poroda otvorila svoj porodiljni dopust. Trebam li uopće napisati koliko sam pogriješila? Trebam li uopće reći kako mi se čini da sam tek nekoliko tjedana na porodiljnom? Ne trebam, jer svi znamo kako vrijeme leti. Odnosno vrijeme nam curi iz dana u dan, vikende koje toliko čekamo da dođu kako bi napokon svi bili skupa, nam jednostavno munjevito pobjegnu dok se okrenemo oko sebe.  Hoćemo reći koliko je #projektporodiljni divan i prekrasan, ali i zahtjevan, iscrpljujuć i ponekad težak. Ali mislim da to svi znaju. Neću sad opisivati svoje mjesece, dane i slično, ali željela bih podijeliti neke važne trenutke koje sam doživjela na porodiljnom. Sjećam se kada sam doš...

Iako mi je ovo drugo dijete, mislim da sam sad više bila u strahu nego kad sam s prvim krenula s dohranim. Sada u moru svega, svakakvih novih metoda, raznih dodataka za jelo, raznih teorija kada treba krenuti ili ne, kažem vam iskreno, nije mi bilo svejedno krenuti, jer nisam znala kako ću se ponovno snaći. Ipak je prošlo skoro 8 godina kad sam zadnji put bila na početku dohrane, ne sjećam se puno toga, znam samo da je jeo sve što sam mu skuhala i da nam je cijela ta priča bila odlična i divna.  S tim načelom da nam i ova dohrana krene kako treba, polako, postepeno i bez stresa, veselo i s osmijehom na licu, krenuli smo u našu novu avanturu: DOHRANA.  Možda je važno reći kako ovaj moj malac za razliku od brata nikad nije jeo ništa osim majčinog mlijeka. Ovaj malac je jedan veliki sisoljubac i jako puno voli sisati i jesti što se po njemu može i vidjeti.  S dohranom smo krenuli nekoliko dana prije navršenih 6 mjeseci, jer po preporuci pedijatrice i po preporuci Svjetske zd...

Često čujem ovo pitanje u posljednje vrijeme, što je sasvim normalno, jer sam tek uplovila u ove vode.  Znaju me i pitati kako mi sad izgleda majčinstvo u odnosu na to kad sam imala SAMO jedno dijete, je li lakše ili teže? Iskreno, uopće ne razmišljam o tome kako je bilo, a kako je sada. Ali hoćemo li biti skroz iskreni, nije lakše nikako, tko god vam je to rekao laže. Kako može biti lakše? Kad sad imaš dvostruko više brige, dvostruko više obaveza, dvostruko više svega. Sjećate se kad ste imali samo jedno dijete i bili ste umorni, i niste znali od kuda početi od pospremanja do kuhanja, itd. Sad je sve isto, samo puta dva. Pranje djeteta x 2, pranje veša x 2, igranje s djecom x 2, i tako sve. Ali ne želim vas obeshrabriti, iako nije lakše, ljepše je. Kako? Pročitajte tekst do kraja.  I da se vratimo na početak priče, ne možemo baš uspoređivati život s jednim djetetom ili s dvoje djece. Jer je u svakom smislu i pogledu drukčije. Istina je da je sada sigurno izazovno u smislu da ...