Biti mama blogerica

Promatrajući danas društvene mreže teško je ponekad pronaći dobar sadržaj koji je zanimljiv, poučan i zabavan. Društvene mreže danas nude sadržaj u kojem je potrošnja neophodna, ili se barem tako čini. Pitam se: Jesam li ja upravo ušla u neku trgovinu ili na nečiji feed? Jer kuponi se dijele, popusti se zbrajaju, a kvalitetnog sadržaja nigdje. Izgleda da to svima nama odgovara jer takav se sadržaj prodaje i gleda. Samo se pitam za koga?

Jer ako nemaš najnoviju njihaljku ili kolica za bebe, već imaš naslijeđena koja će svejedno sasvim dobro poslužiti, kako to onda prikazati na društvenim mrežama? Znam ja to da je sve dobra marketinška igra i da smo svi mi njihovi potencijalni kupci. Zato se to sve i prodaje i reklamira na svakom kutku društvenih mreža. Ali pitam se opet : Do kada?

Znam, sad ćete mi reći, da uvijek postoji opcija unfollow. I vjerujte mi, dobro da postoji, jer jednostavno makneš iz svog vidokruga sve što ti ne odgovara i smeta. Ali opet nekako uspije mi to iskočiti na feed. I tu nije priči kraj jer osim što se na svakom koraku nešto prodaje, neki prodaju i maglu. Kako sad to? Ljudi misle da se mogu odjednom bez nekog iskustva ili školovanja baviti sa svime i to onda i prodavati, pa se tako nađu razni korisni savjeti, korisne tehnike ili korisni tečajevi nakon kojih postaješ bolja osoba sa svim novim vrlinama kojih si usvojio. Ali izgleda da i to prolazi kod nas jer i to se prodaje. Ali zanima me pita li se itko tko stoji iza svega toga ili ga nije ni briga. 

Znam, sad ispada da su društvene mreže zatrovane i prenatrpane lošim sadržajem. Ali to nije tako. U dubini društvenih mreža postoje osobe čiji rad i trud jako cijenim, čiji sadržaj čitam s guštom, čije fotografije gledam, čije recepte spremam, čije kreativne ideje rado dijelim. Jer postoje sadržaji koji zaista jesu sadržaj koji je svakoj mami potreban, a to je realan, surov i istinit život. Život koji je možda i na ljepši način to prikazan, ali je prikazan život koji se odvija i izvan društvenih mreža, sadržaj koji ti omogućuje i ulazak u tuđi život i sadržaj s kojim se možeš poistovjetiti. To je ono što meni treba i što tražim u bespuću društvenih mreža. 

Iako danas čini mi se vlada mišljenje da je lako biti blogerica i da to može biti svatko. Ali ne bih se s tim složila, biti blogerica je nešto što oduzima tvoje vrijeme, a zahtjeva tvoj trud i zalaganje, kao u ostalom svakom poslu. Da se razumijemo, sebe ne stavljam u tu kategoriju, jer ja sve ovo što radim, pišem i dijelim je moj hobi. Ali radim to jer me to ispunjavam, čini me sretnom, pa čak i ako samo jedna osoba to vidi, pročita ili joj se sviđa.

Počela sam pisati blog prije točno godinu dana i mogu vam reći da sam baš sretna što sam u ovih godinu dana napisala tekstove koji će mi trajno ostati kao uspomena i što sam dobila neke pozitivne komentare, jer zaista me to čini sretnom. A zašto sam još tu i zašto mi nije dosadila ova zajednica na društvenim mrežama? Vrlo jednostavno jer imam njih nekoliko koje su tu zaista i kad nisu tu sa mnom. Pronašla sam se u maloj grupici ljudi s kojima dijelom neke privatne stvari, s kojima dijelim dio sebe i zato sam još tu. Zbog njih. Znaju to one koje su to i zato im hvala, jer da nije bilo njih ne bi bilo ni mog bloga ni mog pisanja.