Životne priče jedne mame

Upravo pišem novi tekst na svom blogu. Na polomljenom laptopu kojem je ujedno i crkla tipkovnica, pa srećom imam jednu malu rezervnu na kojoj sada pišem.  Zvuči pomalo kaotično — i zapravo je savršena slika mene ovih dana. U posljednje vrijeme sve se češće vraćam na svoje stare tekstove. Čitam ih i nekako se u njima izgubim. U njima sam bila sve — mama, učiteljica, kuharica, domaćica, pripovjedačica, prijateljica, kći, sestra… i još mnogo toga.  A danas… imam osjećaj da više ne uspijevam biti sve to. Možda je do godina. Možda do manjka vremena. Možda do sve većih obaveza. A možda i do onih trenutaka kada, budimo iskreni, lakše odaberem sjesti pred ekran nego otvoriti laptop i pisati. I negdje putem, pustila sam ono što je bilo “najmanje važno”. Pisanje. Ostavila sam ga za neka bolja vremena. Za dane kada ću imati više vremena za sebe. I iako znam da ta vremena neće doći sama od sebe — evo me, pišem. Između “mama, gladan sam” i “mama, treba mi pomoć oko zadaće”. Možda zato što ...

  J učer smo slavili Majčin dan – dan posvećen mamam a. Dan koji je zapravo, kad malo bolje razmislim, ni po čemu drugačiji od bilo kojeg drugog dana. Dan kao i svaki drugi, osim što društvene mreže vrve objavama o majkama, zahvalama i poklonima. I ne vidim ništa loše u tome, ali ponekad se pitam: kako se to nekad obilježavalo? Je li se uopće obilježilo? Vjerojatno ne u ovolikoj mjeri, jer se ne sjećam da sam kao dijete ikad mami čestitala Majčin dan. No to i nije toliko važno. Važnije je – sjetimo li se svoje mame svakog dana? Nazovemo li je samo da je čujemo? Mali znakovi pažnje – poruka, poziv, šetnja, kava ili čaj – važniji su od bilo kakvog poklona taj jedan dan u godini. U današnjem vremenu čini mi se da mame moraju pronaći vrijeme za sve druge, samo ne za sebe. Kao da je briga o sebi zabranjena zona. Ili, još gore – sebično. A zapravo je to samo potreba. Potreba da sama popiješ kavu. Potreba da sjediš u tišini. Da ne razmišljaš ni o čemu. Da besciljno skrolaš po internetu ...