Životne priče jedne mame

  J učer smo slavili Majčin dan – dan posvećen mamam a. Dan koji je zapravo, kad malo bolje razmislim, ni po čemu drugačiji od bilo kojeg drugog dana. Dan kao i svaki drugi, osim što društvene mreže vrve objavama o majkama, zahvalama i poklonima. I ne vidim ništa loše u tome, ali ponekad se pitam: kako se to nekad obilježavalo? Je li se uopće obilježilo? Vjerojatno ne u ovolikoj mjeri, jer se ne sjećam da sam kao dijete ikad mami čestitala Majčin dan. No to i nije toliko važno. Važnije je – sjetimo li se svoje mame svakog dana? Nazovemo li je samo da je čujemo? Mali znakovi pažnje – poruka, poziv, šetnja, kava ili čaj – važniji su od bilo kakvog poklona taj jedan dan u godini. U današnjem vremenu čini mi se da mame moraju pronaći vrijeme za sve druge, samo ne za sebe. Kao da je briga o sebi zabranjena zona. Ili, još gore – sebično. A zapravo je to samo potreba. Potreba da sama popiješ kavu. Potreba da sjediš u tišini. Da ne razmišljaš ni o čemu. Da besciljno skrolaš po internetu ...

  Koja je prva stvar koja napravite ujutro? A koja posljednja stvar prije spavanja? Poljubite li muža prije odlaska na posao? Popijte li kavu s njim prije posla? Stignete li u jednom danu popričati kao nekada ili zaspite od umora zajedno na kauču? Vjerojatno ovisi o danu, o trenutku ili o životu kojeg dijelimo zajedno. Nakon jedanaest godina braka shvatila sam da je rutina koju imamo svaki dan nešto što nas drži i što dam daje sigurnost. Već godinama ujutro prije posla popijemo kavu zajedno, iako bila i petominutna kava s nogu. Ponekad prvo ujutro  ustaje on i radi klincima doručak i nama kavu ili ponekad ustajem ja prva. Izmjenjujemo se bez nekog reda i pravila, ali znati da te čeka topla kava dok si još u krevetu je najljepša stvar ujutro.  Tada za prvom jutarnjom kavom prođemo plan za taj dan, podijelimo obaveze koje nas očekuju tog dana. Nije uvijek idealno, većinom je žurba, većinom se u posljednji tren nečega sjetimo da moramo napraviti ali uz toplu kavu svaki dogov...

 Posljednji su sati u ovoj godini i imam osjećaj da je ova godina proletjela u trenu. Ma što u trenu, u treptaju oka! Sjećam se kako mi je mama govorila: " Vidjet ćeš kad dođeš u moje godine, kako će ti godine proletjeti!" Samo sam se smiješila i mislila si kako je u krivu, jer je tada jedan školski dan trajao cijelu vječnost. Trebam li joj reći kako sam bila u krivu, a ona potpuno u pravu?!  Nikad nisam mislila kako je moja mama patnica, kako joj kronično nedostaje vremena, kako nema vremena za sebe i kako zaista čini sve što može za nas, iako nas je ponekad i ljutila. Posebice kada bi mi skratila izlazak ili ne bi dopustila prespavanac kod prijateljice. Nisam previše razmišljala o njenim potrebama, nego naravno o vlastitim potrebama. Sada tek shvaćam njene postupke, njene ljutnje, neodobravanja, njena pitanja i odgovore. Sada shvaćam koliko me htjela zaštititi i koliko mi je htjela pomoći čak kad i ja to nisam htjela.  Jesu li onda mame patnice? Žene koje se cijeli živo...

 Ispričat ću vam našu priču, sasvim iskreno o našem dojenju koje je trajalo pune dvije godine. Da mi je netko rekao prije trudnoće da ću toliko dugo dojiti rekla bih nema šanse. Svog prvog sina dojila sam godinu dana, prestanak dojenja nismo ni osjetili. On je otpočetka imamo dudu, jeo je sve uvijek bez  problema i nekako smo jednostavno tako lagano prestali dojenje da nismo ni on ni ja oko toga stvarali neki problem. Već sam pisala o dojenju  i mojem iskustvu  https://ovosmomii.blogspot.com/2021/01/ni-da-ni-ne-o-dojenju.html?m=1 Sada mi nevjerojatno zvuči kad kažem da sam ukupno oba sina dojila tri godine. No, krenut ću ispočetka kako je sve krenulo s mlađim sinom. On je odmah prihvatio dojku i dojio je bez problema. Zaista nismo imali previše problema oko dojenja, on je odlično napredovao i dobivao na težini,  čega sam se nekako najviše strašila. Jer mi je upravo stariji sin slabije u početku dobivao na težini, pa sam mu i uvela jedan obrok s adaptiranim mlij...

 Kad ste zadnji put postavile to pitanje svojoj prijateljici ili kolegici s posla? Kad ste zadnji put otišle na tu dogovorenu kavu isti dan? Kad ste zadnji put napravile nešto samo za sebe? Kad ste zadnji put samo sjele na kauč i ne radile baš ništa?  Sjećam se kako je nekad ovo pitanje "Kad ćemo na kavu?" bilo svakodnevno. Kada se kava podrazumijevala piti gotovo svaki dan samo je bilo pitanje "U koliko sati? I gdje?". Tada je kava bila svakodnevna terapija, razbibriga ili jednostavno druženje prije ili nakon nastave/predavanja. Trebam li reći kako danas to pitanje zvuči toliko ponekad neizvedivo, nemoguće ili jednostavno "Danas nikako ne stignem, bit će za drugi put." Radni tjedni su kaotični, od jutra do mraka. Dani koji jure, a ti pokušavaš imati sve konce u rukama. Pokušavaš održati kuću čistom i urednom, skuhati svaki dan ručak, biti s klincima na svježem zraku, dati najbolje od sebe na svom poslu. Ponekad si zadamo previše zadataka, previše posla, d...

Ovaj put u glavnim ulogama su tata i naš malac. Mjesto radnje je vrtić, a vrijeme radnje je rujan i listopad nove pedagoške godine 2021. /2022. Stoga danas pišem svoj utisak kao vanjski promatrač i sudionik, ali ne i glavni lik.  Kako to da je tata krenuo na privikavanje i adaptaciju s malcem?  Vrlo jednostavno, malac je naučen da s tatom ujutro odlazi na posao, odnosno on je prije odlazio na čuvanje kod bake. Drugi razlog je što mama mora biti ranije na poslu nego tata. Prije same adaptacije malo sam se dvoumila jesmo li mi to dobro odlučili i hoće li to moji dečki uspjeti odraditi bez mene? Posebice jer kad bih nekome rekla kako tata kreće na privikavanje s malcem, svi bi u najmanju ruku ostali šokirani.  Ali kad sam na prvom roditeljskom sastanku prije polaska u jaslice čula kako je važno ne mijenjati djetetu rutinu, ostali smo pri odluci da će tata odraditi svoj dio posla.  Mislim da je to bila najbolja odluka za svih. Zašto? Ujutro sam mirno odlazila na posao, d...

"Kad postaje lakše?"  Pitala me jedna novopečena mama.  "Kako je s dvoje djece?"  Dodala je usput još i to.  Kroz glavu mi je samo prošlo, da budem iskrena ili da malo slažem. Ali rekla sam joj iskreno: "Trenutno mi nije lako niti će mi biti lakše ali se nadam da ćemo kroz dvije godine doći na svoje i da će nam biti malo jednostavnije. "  Složila se sa mnom, i glasno smo se nasmijale, nadajući se da će ovo što govorim doista i biti tako.  Zvuči li ovo pitanje možda sebično? Kad će postati lakše?  Neki će reći što si rodila djecu, ako sad tu kukaš i čekaš da ti bude lakše. Neki će se složiti sa mnom. Treći će mumljati u bradu i samo potiho nešto prokomentirati. Četvrti će samo odmahnuti glavom i nadati se da ovo što govorim ima smisla.  Da, utjeha je ponekad ono što nam svima treba. Utjeha da će doći dan kada nećeš trebati skakati za svaku stvar, govoriti za svaku stvar ili radnju, odraditi lavovski posao kako bi svi bili sretni i radosni. Možda j...

Današnjim tekstom želim malo naglasiti ulogu muškaraca u našem društvu i obitelji. Iako se oduvijek smatra kako je glavna uloga muškarca u društvu da radi i donosi novac u obitelji. Ostale uloge i funkcije se gotovo zanemaruju ili štoviše postaju i tabu tema. Ako tata kaže da je uzeo rodiljni dopust, to je kod nas nezamislivo ili smiješno. Kad tata uzme bolovanje za čuvanje djeteta, svi se čude i pitaju gdje je mama. Zašto je to tako? Zašto je iskrivljena slika tate u obitelji? Zašto još uvijek gledamo na oca kao patrijarhata, koji glasno i jasno odlučuje sve u obitelji, jer njegova je zadnja riječ?  Zašto je društvu teško doživjeti tatu kao osobu koja ravnopravno odgaja svoje dijete i koja obavlja sve roditeljske i ostale obaveze i dužnosti?  Društvo ima drugačiju sliku oca koju trebamo promijeniti. Kako? Pričanjem i pisanjem o tome. Istina, nisam ni ja mislila na tu temu dok mi naš bliski prijatelj nije rekao kako se njihova uloga često zanemaruje i ne naglašava . Uvijek se...