Kako uskladiti brak i život?

 Koja je prva stvar koja napravite ujutro? A koja posljednja stvar prije spavanja? Poljubite li muža prije odlaska na posao? Popijte li kavu s njim prije posla? Stignete li u jednom danu popričati kao nekada ili zaspite od umora zajedno na kauču? Vjerojatno ovisi o danu, o trenutku ili o životu kojeg dijelimo zajedno.

Nakon jedanaest godina braka shvatila sam da je rutina koju imamo svaki dan nešto što nas drži i što dam daje sigurnost. Već godinama ujutro prije posla popijemo kavu zajedno, iako bila i petominutna kava s nogu. Ponekad prvo ujutro  ustaje on i radi klincima doručak i nama kavu ili ponekad ustajem ja prva. Izmjenjujemo se bez nekog reda i pravila, ali znati da te čeka topla kava dok si još u krevetu je najljepša stvar ujutro. 

Tada za prvom jutarnjom kavom prođemo plan za taj dan, podijelimo obaveze koje nas očekuju tog dana. Nije uvijek idealno, većinom je žurba, većinom se u posljednji tren nečega sjetimo da moramo napraviti ali uz toplu kavu svaki dogovor je lakši, zar ne?

Ne vjerujem da je krizna sedma ili bilo koja druga godina, krizna je godina ako u njoj nema razgovora, smijeha, svađe, negodovanja, dogovora, uskakanja, usklađivanja, pomaganja, razumijevanja, podrške i ljubavi. Krizna je ona godina u kojoj nismo pronašli vrijeme za nas, samo nas dvoje. Priznajem od kada smo postali roditelji dvoje djece, rijetko pronađemo vrijeme samo za nas, ali ga krademo kad god možemo. Ponekad je to kasno noćni razgovor na kauču ili čaša vina uz ručak, ponekad je gledanje filma nakon dugog vremena ili odlazak u kazalište. Priznajem, treba nam puno više slobodnog vremena samo za nas, posebice vikendom kad su klinici stalno s nama. Tada nam nekako najviše nedostaje da samo sat vremena odemo negdje i da budemo opet samo nas dvoje, samo muž i žena, a ne samo roditelji.

Teško je ponekad održavati i udovoljavati svima, a pritom ne zaboraviti i na nas, ne zaboraviti tko smo mi. Teško je biti dostupan svima, biti na raspolaganju svima, a ne biti dostupan svom mužu. Jer ponekad dođeš umorna s posla, a znaš da te kući čeka prljavi veš i suđe, ili učenje sa starijim sinom i igra s mlađim, a sve što ti želiš je samo odmoriti na kratko ili ležati da te nitko ništa ne pita. I onda umjesto da odmoriš kreneš sve raditi i na koga se prvo iskališ? U mojem slučaju na koga drugoga nego na muža koji se našao u neposrednoj blizini tvoje nervoze. 

I zašto je to tako? Zato što mi žene nismo sinkronizirane da odmaramo i ne radimo ništa, jer nam je od rođenja nametnuto da moramo raditi sve i pritom ne pitati za pomoć. Ne slažem se s time, posebice jer mi oboje radimo i doprinosimo našoj obitelji, zato smatram da smo oboje ravnopravni i potrebni za našu obitelj. A da bi bili sretni  i zadovoljni, potrebno je prije svega udovoljiti svojim vlastitim potrebama, a tek onda sve ostalo. I da ponekad je jednostavno preteško sve to uskladiti, ali mislim da je uz dobru organizaciju i logistiku sve moguće. 

Kako onda uskladiti sve obaveze, život i brak? Nema savršene formule niti čarobnog napitka, već je potrebno dvoje ljudi koji su spremni na dobre i loše dane. Dvoje ljudi koji su spremni biti zajedno čak i onda kad se ne stignu posvetiti jednom drugom, kad ne stignu dovoljno razgovarati, dovoljno biti sami, ali guraju zajedno jedan uz drugog.

 

Imati dovoljno razumijevanja i podrške jedno za drugo je osnova svakog odnosa, pa tako i braka. Dopustiti si loše dane, prepustiti obaveze jedno drugome i biti zajedno na kraju dana je dobar recept za brak. Jer brak je prva jutarnja kava, šalica razgovora, poljubac u čelo, osmijeh na dolasku, dodir na odlasku i zagrljaj na kraju dana.