Životne priče jedne mame

  J učer smo slavili Majčin dan – dan posvećen mamam a. Dan koji je zapravo, kad malo bolje razmislim, ni po čemu drugačiji od bilo kojeg drugog dana. Dan kao i svaki drugi, osim što društvene mreže vrve objavama o majkama, zahvalama i poklonima. I ne vidim ništa loše u tome, ali ponekad se pitam: kako se to nekad obilježavalo? Je li se uopće obilježilo? Vjerojatno ne u ovolikoj mjeri, jer se ne sjećam da sam kao dijete ikad mami čestitala Majčin dan. No to i nije toliko važno. Važnije je – sjetimo li se svoje mame svakog dana? Nazovemo li je samo da je čujemo? Mali znakovi pažnje – poruka, poziv, šetnja, kava ili čaj – važniji su od bilo kakvog poklona taj jedan dan u godini. U današnjem vremenu čini mi se da mame moraju pronaći vrijeme za sve druge, samo ne za sebe. Kao da je briga o sebi zabranjena zona. Ili, još gore – sebično. A zapravo je to samo potreba. Potreba da sama popiješ kavu. Potreba da sjediš u tišini. Da ne razmišljaš ni o čemu. Da besciljno skrolaš po internetu ...

  Odlično smo krenuli u ovu već deset dana novu godinu. Pitate se kako? Pa s temperaturom naravno, srećom nije dugo trajala, ali opet dovoljno dugo da mama uzme bolovanje i ostane doma s malcem odmah nakon školskih praznika.  I mogu vam reći da jedva čekam sutra povratak na posao, j edva čekam povratak u rutinu, jer ovo kad sam samo doma mi je već dosta. Nisam izašla iz tajica i razvučene majice danima već, više ni ne znam kako je biti u društvu s nekime osim mojih ukućana. Znate što mi najviše ide na živce kad sam samo doma? Što više pospremam, čistim, usisavam, brišem i kuham to se sve više nereda radi. To je jednostavno nemoguće, vratim stvari na svoje mjesto u dnevnom boravku, u sobi je već gomila robe koja me čeka da se sredi, kada to riješim onda kuhanje ručka, pa pospremanje, itd. Imam osjećaj da stalno nešto radim, i da se stalno vrtim u krug, jer koliko god čistila neredu nikad kraja. Na kraju dana budem umornija nego kad dođem doma s posla i kad me čeka tek kuhanje ...

Oduvijek ljeto dijelim na dva razdoblja, a to je ljeto prije odlaska na otok, odnosno ljeto iščekivanje  i na ljeto nakon otoka, odnosno ljeto nostalgija. A ljeto u punom smislu te riječi je samo vrijeme koje provedem na otoku. Ne mogu točno reći koliko sam dana ili tjedana provodila na otoku kod nonića, ali znam da sam se vraćala s otoka tek pred svoj rođendan, što je kraj kolovoza. I dan danas, ljeto dijelim na ista razdoblja, zapravo ne mogu zamisliti da ne provedem ljeto na svom otoku, to je kao da se kupam u moru a ne zaronim u more, ne ide zar ne? Barem ja ne računam kao kupanje u moru, ako ne zaronim i smočim kosu, jedno bez drugoga ne ide. Tako meni ljeto bez Vrgade ne postoji. Ništa ne može zamijeniti taj šum valova, miris soli, pogled u plavetnilo i taj osjećaj da tu pripadaš i da je sad konačno sve na svom mjestu. Srce mi još dan danas poskoči kad s kopna ugledam svoj otok, kad znam da idem napokon u svoj drugi dom. Odlasci s Vrgade su uvijek bili zato najteži, znam da s...

  Koja je prva stvar koja napravite ujutro? A koja posljednja stvar prije spavanja? Poljubite li muža prije odlaska na posao? Popijte li kavu s njim prije posla? Stignete li u jednom danu popričati kao nekada ili zaspite od umora zajedno na kauču? Vjerojatno ovisi o danu, o trenutku ili o životu kojeg dijelimo zajedno. Nakon jedanaest godina braka shvatila sam da je rutina koju imamo svaki dan nešto što nas drži i što dam daje sigurnost. Već godinama ujutro prije posla popijemo kavu zajedno, iako bila i petominutna kava s nogu. Ponekad prvo ujutro  ustaje on i radi klincima doručak i nama kavu ili ponekad ustajem ja prva. Izmjenjujemo se bez nekog reda i pravila, ali znati da te čeka topla kava dok si još u krevetu je najljepša stvar ujutro.  Tada za prvom jutarnjom kavom prođemo plan za taj dan, podijelimo obaveze koje nas očekuju tog dana. Nije uvijek idealno, većinom je žurba, većinom se u posljednji tren nečega sjetimo da moramo napraviti ali uz toplu kavu svaki dogov...

 Posljednji su sati u ovoj godini i imam osjećaj da je ova godina proletjela u trenu. Ma što u trenu, u treptaju oka! Sjećam se kako mi je mama govorila: " Vidjet ćeš kad dođeš u moje godine, kako će ti godine proletjeti!" Samo sam se smiješila i mislila si kako je u krivu, jer je tada jedan školski dan trajao cijelu vječnost. Trebam li joj reći kako sam bila u krivu, a ona potpuno u pravu?!  Nikad nisam mislila kako je moja mama patnica, kako joj kronično nedostaje vremena, kako nema vremena za sebe i kako zaista čini sve što može za nas, iako nas je ponekad i ljutila. Posebice kada bi mi skratila izlazak ili ne bi dopustila prespavanac kod prijateljice. Nisam previše razmišljala o njenim potrebama, nego naravno o vlastitim potrebama. Sada tek shvaćam njene postupke, njene ljutnje, neodobravanja, njena pitanja i odgovore. Sada shvaćam koliko me htjela zaštititi i koliko mi je htjela pomoći čak kad i ja to nisam htjela.  Jesu li onda mame patnice? Žene koje se cijeli živo...

Koliko ste puta od početka vrtićke i školske godine bili na bolovanju? Barem jednom ili više puta?   Koliko puta ste već čistili nos, inhalirali dijete, davali sirup za suhi kašalj, zatim sirup za iskašljavanje, radili kupke za inhaliranje, i sve ostalo što ide u paketu? Meni se čini da nema kraja svemu tome jer zima još nije ni počela, a ja sam umorna i čini mi se kao da nemam dana odmora. Ako pritom imate i školaraca u kući, koji mora nadoknaditi sve što su radili u školi i još napisati domaću zadaću, mislim da je to noćna mora svake mame.  Ima li mama uopće odmora na bolovanju s djetetom? Ima, ako uzme nekoga da odradi sve ostale kućanske poslove uz bolesno dijete. I tko tada pita mamu: Kako si? Treba li ti pomoć? Stigneš li sve? Treba li ti odmor? Naravno da ne, jer se podrazumijeva da mi mame sve možemo, želimo i moramo stići bez obzira na naše psihološko i fizičko stanje. Bez obzira na to što nisi stigla otići do kupaonice, bez obzira na to što danas ni jednom nisi stal...

Kažu biti učitelj je lako, kažu da imamo tri mjeseca praznika, kažu da radimo samo nekoliko sati, kažu da to može svatko, kažu zašto negodujemo i prosvjedujemo? Kažu da učitelji nisu više kao nekad, kažu da učitelji ne rade svoj posao kako treba i da premalo pažnje posvećuju svom poslu. Pitam se, komentira li se u našem društvu samo učiteljev posao ili i svaki drugi posao? Zašto se neprestano u našem društvu negativne vijesti pišu vezano uz naš posao, zašto se komentira naše radno vrijeme ili koliki je obim našeg posla? Zašto si svi daju za pravo komentirati ili čak savjetovati učiteljev posao? Zašto svi misle da znaju više od učitelja? Zašto se ne čuje naš glas? Zašto nitko ne pita učitelja kako mu je na poslu? Pritišću li ga rokovi, pripreme, savjetovanja, edukacije, roditelji, ravnatelji...?  Zašto nitko ne mari kako je biti učitelj u današnjem svijetu? Danas kada te svi pomno promatraju, analiziraju i komentira ju, kada prate svaki tvoj korak i kao da čekaju neku tvoju pogrešku...

 Znala sam da nas ovo ljeto čeka ova pustolovina, ali nismo se htjeli opterećivati time, već sam odlučila da ćemo krenuti kada budemo na godišnjem odmoru. Iako sam mu povremeno znala skinuti pelene i stavljati ga piškiti posebice prije tuširanja, samo da vidi i shvati što to znači. Uvijek mu je to bilo jako zanimljivo i veselio se piškiti. Teta u vrtiću mi je prije ljetnih praznika rekla da je i on počeo tražiti piškiti kada bi njegovi malo stariji vršnjaci tražili ili išli samostalno u zahod. Nisam postavila neki vremenski rok ili kada ćemo točno krenuti s odvikavanjem, željela sam da to prođe ležerno i da prihvati polagano iz dana u dan.  Prije nego što je krenuo naš dugo očekivani godišnji odmor, kupila sam petnaestak novih gaćica, da ih imamo prije nove pustolovine. Gaćice sam kupila nacrtane na dinosaure, kamione i bagere jer to on najviše voli pa da barem uživa dok ih skidamo i stavljamo nekoliko puta dnevno. Malac još ne priča sve riječi samo nekoliko ali nisam se ni ti...

  Nedjelja je, nakon ručka, vrijeme odmora i tišine. Ne, ako si mama i upravo si završila sa spremanjem nedjeljnog ručka i uspavljivanjem djece. Kako god okreneš jedan mama uvijek imam pune ruke posla i ne zna što bi prije napravila i od kud bi prije krenula. Pročitala sam natpis u našem vrtiću gdje piše da i dijete treba godišnji odmor, misleći na vrijeme ljetnih "praznika" i kako je važno da i djeca odmore od vrtića. Slažem se da i djeca trebaju godišnji odmor kao i svi uostalom, ali kada da jedna mama uzme godišnji odmor?   Mama ide na godišnji odmor, ali njezine obaveze nikad ne prestaju, zar ne? Ne može ujutro ustati i reći svojoj djeci: "Djeco, mama je na godišnjem, napravite si sami doručak!" Roditeljske obaveze koje inače obavljamo uz naš stalni posao, iste su ako ne i u povećanom omjeru na godišnjem odmoru. Tada se kućanske obaveze povećavaju dvostruko, jer smo svi zajedno i time se češće pere, prlja, briše i posprema i tako u krug. Znam sad zvučim kako se ...

 Upravo lovim svojih pet minuta predaha prije nego li se malac probudi. Tišina, ručak skuhan, veš se suši, a ja na terasi pijem hladnu kavu. Naravno da se ohladila jer sam "morala" obaviti sve s moje liste. U posljednje vrijeme osjećam da sam postala zarobljenik vlastitog stana, veša, suđa, prašine i nikako da se maknem iz toga. Pitam se zašto se loše osjećam kad nešto nisam napravila? Zašto ne ostavim malo prašine i malog prljavog suđa? Zašto sama sebi stvaram pritisak da moram sve napraviti? Jesam li tako odgojena ili nam je tako nametnuto od rođenja, jer sam žensko.  Posebice me ovaj osjećaj da nisam ništa napravila ili nedovoljno dobro hvata vikendom ili kad samo svi zajedno na praznicima. Tada uvijek mislim da imam dovoljno vremena za sve i da ću sve stići, ali onda moram jedan dio dana ostaviti za kućanske poslove što automatski znači da ću veći dio dana provesti u stanu, što ne bi bilo loše da ne pospremam i čistim, nego da dignem sve četiri noge u zrak i samo leži...

U posljednje se vrijeme upravo to pitam:                                                                  Zašto sam ja tu? Trebam li uopće biti na društvenim mrežama?                                              Ima li mjesta za mene?  Nisam Influencerica, nisam promotorica, ne dijelim darivanja, ne radim nikakav  "fashion haul", itd. Zašto sam onda tu? Što me to veseli na društvenim mrežama? Ima li uopće na društvenim mrežama dobrog sadržaja s u kojem se prikazuju dijelovi stvarnog života. Naravno da ima, jer da nema već odavno ne bih bila ovdje.  Prošlo je gotovo tri godine otkad sam moj privatni račun otvorila vidljivim za sve. Instagram sam otvorila davne 2013. godine kada sam pratila nekoliko...

 Ispričat ću vam našu priču, sasvim iskreno o našem dojenju koje je trajalo pune dvije godine. Da mi je netko rekao prije trudnoće da ću toliko dugo dojiti rekla bih nema šanse. Svog prvog sina dojila sam godinu dana, prestanak dojenja nismo ni osjetili. On je otpočetka imamo dudu, jeo je sve uvijek bez  problema i nekako smo jednostavno tako lagano prestali dojenje da nismo ni on ni ja oko toga stvarali neki problem. Već sam pisala o dojenju  i mojem iskustvu  https://ovosmomii.blogspot.com/2021/01/ni-da-ni-ne-o-dojenju.html?m=1 Sada mi nevjerojatno zvuči kad kažem da sam ukupno oba sina dojila tri godine. No, krenut ću ispočetka kako je sve krenulo s mlađim sinom. On je odmah prihvatio dojku i dojio je bez problema. Zaista nismo imali previše problema oko dojenja, on je odlično napredovao i dobivao na težini,  čega sam se nekako najviše strašila. Jer mi je upravo stariji sin slabije u početku dobivao na težini, pa sam mu i uvela jedan obrok s adaptiranim mlij...

Znam, sad ćete pomisliti kako može neki odmor biti po mjeri djece? Kako jedan hotel može pružiti sve što je potrebno kako bi animirao djecu? Ali možeš si olakšati putovanje i prilagoditi putovanje djeci. Možeš pronaći hotel koji je obiteljski hotel i u potpunosti prilagođen djeci. Mi smo to pronašli u Family Hotel Lišanj u Novom Vinodolskom . To je naš prvi posjet jednom takvom hotelu i mogu samo reći: "Gdje smo to do sada bili i zašto nismo prije bili tu?"  Putujemo s djecom od njihovog rođenja, bili smo u različitim hotelima u raznim gradovima, ali sada smo odlučili da idemo na jedno mjesto u kojem će se djeca moći zabaviti i gdje ćemo se mi moći malo predahnuti. Family Hotel Lišanj je upravo to. Hotel koji je u potpunosti prilagođen djeci , u kojem plakanje, vikanje ili skakanje nije nešto nedopustivo već normalno. Već prilikom check in-a na recepciji imate malu igraonicu s lopticama za djecu. Odmah pored aperitiv bara nalazi se druga veća igraonica s lopticama, gdje rodi...

 ....  Na kraju još jedne godine.  Na kraju još jednog poglavlja.   Na početku novog poglavlja i nove knjige, novih stranica koje čekaju da budu ispisane.  Odlučila sam da staviti na papir i napisati neke svoje odluke koje želim ostvariti u novoj godini. Odlučila sam napisati sve ono što mi je prijeko potrebno kako bih bila zadovoljna mama i žena.  1. Pronaći vrijeme samo za sebe  To mi mora postati prioritet, jer u posljednje dvije godine sam to posve zapostavila. Jer jednostavno uvijek stavljam sve ispred sebe, ali prijeko mi je potrebno biti sama sa sobom. Vrijeme u kojem ne radim ništa drugo nego odmaram, čitam, šetam ili jednostavno pijem kavu. Biti sama sa sobom ne podrazumijeva istovremeno kuhati ručak, pospremati stan ili slično. Već ne raditi ništa i samo biti prisutna u trenutku.  2. Naučiti uživati u sitnicama Počela sam uživati i cijeniti sitnice koje uljepšavaju i obogaćuju naš život. Iako me upravo te sitnice znaju i izbaciti iz...