Društvene mreže. Što uopće radim tamo?

U posljednje se vrijeme upravo to pitam:

                                                                 Zašto sam ja tu?

Trebam li uopće biti na društvenim mrežama? 

                                            Ima li mjesta za mene? 


Nisam Influencerica, nisam promotorica, ne dijelim darivanja, ne radim nikakav  "fashion haul", itd. Zašto sam onda tu? Što me to veseli na društvenim mrežama? Ima li uopće na društvenim mrežama dobrog sadržaja s u kojem se prikazuju dijelovi stvarnog života. Naravno da ima, jer da nema već odavno ne bih bila ovdje. 

Prošlo je gotovo tri godine otkad sam moj privatni račun otvorila vidljivim za sve. Instagram sam otvorila davne 2013. godine kada sam pratila nekoliko svojih prijatelja i oni mene. Tako je bilo godinama, objavljivala bih svoje najdraže trenutke i fotografije. Što se promijenilo? Počela sam sasvim slučajno pisati tekstove za Supermame https://supermame.hr/2018/06/05/stalan-posao-ili-drugo-dijete/ i upoznala jedan novi uvid društvenih mreža. Upoznala sam nove zanimljive profile, nove osobe koje stoje iza svojih profila i stvorila svoj nekakav krug prijatelja-pratitelja. Prvenstveno pišući za Supermame portal shvatila sam da na društvenim mrežama ima mnogih zanimljivih, poučnih, iskrenih profila s kojima sam se mogla poistovjetiti. Najčešće su to bili profili različitih mama koje se nalaze u sličnim situacijama kao i ja, dijelile smo različite faze života kroz majčinstvo, karijeru, život. Pisale smo iskreno, dopisujući se kad smo pronašle vremena, bez obaveza dijelile neke privatne stvari s kojima smo se poistovjetile. 

Za mene je Instagram i dalje društvena mreža na kojoj objavljujem svoje najdraže trenutke, fotografije, misli, sjećanja, uspomene i to se nikad neće promijeniti. 

Kroz svoj profil želim pokazati svoje osjećaje, strahove, ljubav, misli, kaos majčinstva i obaveza, lijepih trenutaka koji trebaju ostati trajno zabilježeni. U posljednje nemam previše vremena za društvene mreže i blog, jednostavno ne stignem kao kada sam bila na porodiljinom dopustu. Tada sam bila najaktivnija i napisala sam najviše tekstova u tom periodu. Sada se zna dogoditi da preko tjedna uopće ne stignem ništa objaviti, a ponekad kada bih htjela navečer nešto i objaviti jednostavno od umora zaspem. Nikad nisam napisala neki post i spremila ga za buduću objavu, uvijek pišem iz glave u tom trenutku kada i objavljujem. Nemam unaprijed pripremljenije fotografije, nemam isplanirane fotografije niti lokacije. Moje fotografije nastaju isključivo za uspomenu i spontano, što u posljednje vrijeme mi nedostaje. Veselim se toplijim danima izvan stana, šetnjama u prirodi i okolici, veselim se prestanku viroza, prehlada, bolesti, izolacije i sve što ide u paketu. 


Volim društvene mreže, mislim da mogu biti korisne i da se na jednostavan i brz način može na ovaj način doći do mnogih informacija, vijesti, zanimljivih i poučnih sadržaja. 

Ali kako onda "izbjeći" sve one ružne strane društvenih mreža? Vrlo jednostavno ograničiš svoj krug, pratiš one profile koji te inspiriraju, nadahnjuju, s kojima se možeš poistovjetiti. Nikad nisam bila u nikakvoj grupi podrške ili slično, nisam znala da i to postoji dok mi jedna moja draga prijateljica to nije otkrila. Nikad mi nije bila namjera "kupiti" pratitelje, nametnuti da me netko zaprati, jer želim da na mom profilu dođu osobe koje vole čitati moje tekstove i koje će ostati zbog toga, a ne zato što svako malo imam neko darivanje. Ne vidim ništa loše u darivanjima ako tako podržavaš male poduzetnike ili promoviraš nekog kojeg zaista i sam preporučuješ ili koristiš. Poštujem kada netko od svog profila pokrene svoj vlastiti posao ili mu profil postane mjesto oglašivanja. Moj profil je isključivo moj hobi i moje slobodno vrijeme koje volim provesti pišući o različitim temama iz našeg života. Veselim se svemu što nas tek čeka i nadam se da ću i dalje pronalaziti dovoljno inspiracije za pisanje. 



                                                                           Studio Partum


Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Da je učitelj biti lako, bio bi to svatko!

Slika
Biti učitelj kažu nije posao, već poziv. Kažu da učitelji stvaraju buduće znanstvenike, liječnike, inženjere, novinare, arhitekte i sva ostala zanimanja. Kažu da učitelji mogu promijeniti svijet. Kažu da učitelji imaju velika srca. Zašto se onda kaže da učitelj može biti svatko? Zašto smo često u društvu na marginama? Zašto se onda često u društvu osjećamo izostavljeno?   Sjećam se kako sam se kao djevojčica igrala škole, to mi je bila omiljena igra. Skrivećki sam pisala plan ploče na unutrašnju stranu ormara, pa bih brisala kad bi mama ulazila u sobu. Sjećam se kako sam se osjećala važno dok sam pregledavala i ocjenjivala sestrine uratke. Sjećam se uzbuđenja od pomisli kako ću ja jednog dana biti učiteljica i voditi jedan razred. Evo me danas, dvadesetak godina kasnije radim ono što volim. Zaista je to tako, nadam se da to i moji učenici osjete i da vole dolaziti u školu.    Želim prije svega da se učenici osjećaju u školi i u razredu sigurno, ugodno, da znaju da...
Pročitajte više

Dobar početak godine?

Slika
  Odlično smo krenuli u ovu već deset dana novu godinu. Pitate se kako? Pa s temperaturom naravno, srećom nije dugo trajala, ali opet dovoljno dugo da mama uzme bolovanje i ostane doma s malcem odmah nakon školskih praznika.  I mogu vam reći da jedva čekam sutra povratak na posao, j edva čekam povratak u rutinu, jer ovo kad sam samo doma mi je već dosta. Nisam izašla iz tajica i razvučene majice danima već, više ni ne znam kako je biti u društvu s nekime osim mojih ukućana. Znate što mi najviše ide na živce kad sam samo doma? Što više pospremam, čistim, usisavam, brišem i kuham to se sve više nereda radi. To je jednostavno nemoguće, vratim stvari na svoje mjesto u dnevnom boravku, u sobi je već gomila robe koja me čeka da se sredi, kada to riješim onda kuhanje ručka, pa pospremanje, itd. Imam osjećaj da stalno nešto radim, i da se stalno vrtim u krug, jer koliko god čistila neredu nikad kraja. Na kraju dana budem umornija nego kad dođem doma s posla i kad me čeka tek kuhanje ...
Pročitajte više

Zašto blog?

Slika
Iako sam imala na umu neku drugu temu za obraditi, mislim da je ipak red reći zašto sam odlučila pokrenuti blog i što ja zapravo ovdje radim. Ne, nisam ovdje jer mislim da ću sad preko noći postati poznata blogerica. Daleko sam ja od toga, miljama daleko, ja sam više ovdje u prolazu i rješavam sve nekako u hodu. Tako je i nastao ovaj blog, u hodu i preko noći (kada djeca spavaju). Iako pomisao na pokretanje bloga je već neko vrijeme u mojoj glavi (moglo bi se reći nešto više od godine dana), ali nikako da se spoje sve zvijezde i da se to i ostvari. Ali izgleda da ipak je jer ovo pišem. Rekla sam si zašto ne pokušati pisati kad ionako uvijek nešto pišem, zašto to onda ne staviti online pa možda se i nekome svidi. Iako ne treba se nikome ni svidjeti ni lajkati ni šerati, ovo je meni za ljubav. Baš je. Ovo je moja želja, moje vrijeme, moje pisanje i moje razmišljanje. Ne očekujem uzvike oduševljenja, pljeskanje ili slično. Sve što pišem i što ću pisati nastaje kao poticaj svemu što promi...
Pročitajte više