Životne priče jedne mame

Upravo pišem novi tekst na svom blogu. Na polomljenom laptopu kojem je ujedno i crkla tipkovnica, pa srećom imam jednu malu rezervnu na kojoj sada pišem.  Zvuči pomalo kaotično — i zapravo je savršena slika mene ovih dana. U posljednje vrijeme sve se češće vraćam na svoje stare tekstove. Čitam ih i nekako se u njima izgubim. U njima sam bila sve — mama, učiteljica, kuharica, domaćica, pripovjedačica, prijateljica, kći, sestra… i još mnogo toga.  A danas… imam osjećaj da više ne uspijevam biti sve to. Možda je do godina. Možda do manjka vremena. Možda do sve većih obaveza. A možda i do onih trenutaka kada, budimo iskreni, lakše odaberem sjesti pred ekran nego otvoriti laptop i pisati. I negdje putem, pustila sam ono što je bilo “najmanje važno”. Pisanje. Ostavila sam ga za neka bolja vremena. Za dane kada ću imati više vremena za sebe. I iako znam da ta vremena neće doći sama od sebe — evo me, pišem. Između “mama, gladan sam” i “mama, treba mi pomoć oko zadaće”. Možda zato što ...

  Koja je prva stvar koja napravite ujutro? A koja posljednja stvar prije spavanja? Poljubite li muža prije odlaska na posao? Popijte li kavu s njim prije posla? Stignete li u jednom danu popričati kao nekada ili zaspite od umora zajedno na kauču? Vjerojatno ovisi o danu, o trenutku ili o životu kojeg dijelimo zajedno. Nakon jedanaest godina braka shvatila sam da je rutina koju imamo svaki dan nešto što nas drži i što dam daje sigurnost. Već godinama ujutro prije posla popijemo kavu zajedno, iako bila i petominutna kava s nogu. Ponekad prvo ujutro  ustaje on i radi klincima doručak i nama kavu ili ponekad ustajem ja prva. Izmjenjujemo se bez nekog reda i pravila, ali znati da te čeka topla kava dok si još u krevetu je najljepša stvar ujutro.  Tada za prvom jutarnjom kavom prođemo plan za taj dan, podijelimo obaveze koje nas očekuju tog dana. Nije uvijek idealno, većinom je žurba, većinom se u posljednji tren nečega sjetimo da moramo napraviti ali uz toplu kavu svaki dogov...