Životne priče jedne mame

Biti učitelj kažu nije posao, već poziv. Kažu da učitelji stvaraju buduće znanstvenike, liječnike, inženjere, novinare, arhitekte i sva ostala zanimanja. Kažu da učitelji mogu promijeniti svijet. Kažu da učitelji imaju velika srca. Zašto se onda kaže da učitelj može biti svatko? Zašto smo često u društvu na marginama? Zašto se onda često u društvu osjećamo izostavljeno?   Sjećam se kako sam se kao djevojčica igrala škole, to mi je bila omiljena igra. Skrivećki sam pisala plan ploče na unutrašnju stranu ormara, pa bih brisala kad bi mama ulazila u sobu. Sjećam se kako sam se osjećala važno dok sam pregledavala i ocjenjivala sestrine uratke. Sjećam se uzbuđenja od pomisli kako ću ja jednog dana biti učiteljica i voditi jedan razred. Evo me danas, dvadesetak godina kasnije radim ono što volim. Zaista je to tako, nadam se da to i moji učenici osjete i da vole dolaziti u školu.    Želim prije svega da se učenici osjećaju u školi i u razredu sigurno, ugodno, da znaju da...

Kažu biti učitelj je lako, kažu da imamo tri mjeseca praznika, kažu da radimo samo nekoliko sati, kažu da to može svatko, kažu zašto negodujemo i prosvjedujemo? Kažu da učitelji nisu više kao nekad, kažu da učitelji ne rade svoj posao kako treba i da premalo pažnje posvećuju svom poslu. Pitam se, komentira li se u našem društvu samo učiteljev posao ili i svaki drugi posao? Zašto se neprestano u našem društvu negativne vijesti pišu vezano uz naš posao, zašto se komentira naše radno vrijeme ili koliki je obim našeg posla? Zašto si svi daju za pravo komentirati ili čak savjetovati učiteljev posao? Zašto svi misle da znaju više od učitelja? Zašto se ne čuje naš glas? Zašto nitko ne pita učitelja kako mu je na poslu? Pritišću li ga rokovi, pripreme, savjetovanja, edukacije, roditelji, ravnatelji...?  Zašto nitko ne mari kako je biti učitelj u današnjem svijetu? Danas kada te svi pomno promatraju, analiziraju i komentira ju, kada prate svaki tvoj korak i kao da čekaju neku tvoju pogrešku...

 Znala sam da nas ovo ljeto čeka ova pustolovina, ali nismo se htjeli opterećivati time, već sam odlučila da ćemo krenuti kada budemo na godišnjem odmoru. Iako sam mu povremeno znala skinuti pelene i stavljati ga piškiti posebice prije tuširanja, samo da vidi i shvati što to znači. Uvijek mu je to bilo jako zanimljivo i veselio se piškiti. Teta u vrtiću mi je prije ljetnih praznika rekla da je i on počeo tražiti piškiti kada bi njegovi malo stariji vršnjaci tražili ili išli samostalno u zahod. Nisam postavila neki vremenski rok ili kada ćemo točno krenuti s odvikavanjem, željela sam da to prođe ležerno i da prihvati polagano iz dana u dan.  Prije nego što je krenuo naš dugo očekivani godišnji odmor, kupila sam petnaestak novih gaćica, da ih imamo prije nove pustolovine. Gaćice sam kupila nacrtane na dinosaure, kamione i bagere jer to on najviše voli pa da barem uživa dok ih skidamo i stavljamo nekoliko puta dnevno. Malac još ne priča sve riječi samo nekoliko ali nisam se ni ti...

U posljednje se vrijeme upravo to pitam:                                                                  Zašto sam ja tu? Trebam li uopće biti na društvenim mrežama?                                              Ima li mjesta za mene?  Nisam Influencerica, nisam promotorica, ne dijelim darivanja, ne radim nikakav  "fashion haul", itd. Zašto sam onda tu? Što me to veseli na društvenim mrežama? Ima li uopće na društvenim mrežama dobrog sadržaja s u kojem se prikazuju dijelovi stvarnog života. Naravno da ima, jer da nema već odavno ne bih bila ovdje.  Prošlo je gotovo tri godine otkad sam moj privatni račun otvorila vidljivim za sve. Instagram sam otvorila davne 2013. godine kada sam pratila nekoliko...

           Nakon deset godina braka teško je pronaći prave riječi ili dovoljno riječi u kojima bi sve stalo što smo mi prošli. Nakon deset godina braka, dvoje djece, zajedničkog suživota i zajedničke svakodnevice još uvijek na kraju dana ostajemo samo mi. Na kauču, uz upaljeni televizor, umorne oči i razgovor koji dušu liječi. Zaista na kraju dana ponekad jedino što mi je potrebno je da me netko sasluša i da kažem sve što tijekom dana nisam mogla/nisam stigla i da ne budem samo mama, već i žena.                                                 Nakon deset godina svakodnevnog mojeg njurganja za sve što ostavlja posvuda, i njegovo klimanje glave u znak da me sve razumio, mogu reći da smo se oboje prilagodili. Na početku je bilo trnovito, svatko od nas je htio pokazati kako neće popustiti i mislili smo da je svatko od nas u pravu. Držali...

Današnjim tekstom želim malo naglasiti ulogu muškaraca u našem društvu i obitelji. Iako se oduvijek smatra kako je glavna uloga muškarca u društvu da radi i donosi novac u obitelji. Ostale uloge i funkcije se gotovo zanemaruju ili štoviše postaju i tabu tema. Ako tata kaže da je uzeo rodiljni dopust, to je kod nas nezamislivo ili smiješno. Kad tata uzme bolovanje za čuvanje djeteta, svi se čude i pitaju gdje je mama. Zašto je to tako? Zašto je iskrivljena slika tate u obitelji? Zašto još uvijek gledamo na oca kao patrijarhata, koji glasno i jasno odlučuje sve u obitelji, jer njegova je zadnja riječ?  Zašto je društvu teško doživjeti tatu kao osobu koja ravnopravno odgaja svoje dijete i koja obavlja sve roditeljske i ostale obaveze i dužnosti?  Društvo ima drugačiju sliku oca koju trebamo promijeniti. Kako? Pričanjem i pisanjem o tome. Istina, nisam ni ja mislila na tu temu dok mi naš bliski prijatelj nije rekao kako se njihova uloga često zanemaruje i ne naglašava . Uvijek se...

unsplash.com Vjerujem da nas je ova 2020. godina prije svega puno toga naučila i namučila. I svakako će biti zapisana u povijesti za sve buduće naraštaje. Ova 2020. godina bila je izazovna godina, vjerojatno najizazovnija i najčudnija godina u mom životu. Jer sve što si ne tako davno, samo prije godinu dana, smatrao normalnim i sve što si radio svaki dan, poput običnog prijateljskog pozdrava, zagrljaja ili samo dodira s osobom, je postalo strano i nepoželjno.  Vjerujem da mnogi misle i kažu kako bi ovu godinu trebalo jednostavno prekrižiti i izbaciti iz kalendara, ali mislim da ipak ima nešto dobrog u ovoj godini. Iako ima više negativnih priča oko nas, iako nas svaki dan bombardiraju brojevima i vijestima iz bolnica, iako često umjesto pozitivnih priča, slušamo i gledamo samo negativne priče, iako su i mnogi izgubili posao ili su u potrazi za novim poslom, potrebno je napisati i istaknuti nešto dobro. Potrebno je reći nešto pozitivno u moru loših vijesti , potrebno je napisati neš...

  Zašto je postalo novo normalno da se mame ne smiju više požaliti ili progovoriti kako im je teško ili kako su imale napornu noć ili kako nisu stigle ništa napraviti. Pitam se zašto je to sad tema koja nije poželjna u društvu ili na društvenim mrežama. Zato što sam ih sama sebi rodila?! Da jesam, znači li da sada ne smijem imati teške dane ili dane kada mi se ne da ništa. Znači li to da mi svi dani moraju niti idealni ili da uvijek moram biti dobre volje spremna na sve izazove koje jedan mama prođe tijekom dana.  Žene su od pamtivijeka imale potrebu nekome se izjadati, požaliti, reći kako se osjećaju. Tada su to većinom bile susjede, prijateljice, mame, bake. Naravno isto to sve možemo reći i našoj drugoj polovici, našem muškarcu. No, hoće li nas on shvatiti u potpunosti i razumjeti. Trudit će se da shvati i razumije, ali mislim da samo mame, odnosno žene razumiju kad im se požališ.  Ako je to tako zašto je to nepoželjno? Većinom kada se neka mama  požali i to napiš...