Da je učitelj biti lako, bio bi to svatko!

Biti učitelj kažu nije posao, već poziv. Kažu da učitelji stvaraju buduće znanstvenike, liječnike, inženjere, novinare, arhitekte i sva ostala zanimanja. Kažu da učitelji mogu promijeniti svijet. Kažu da učitelji imaju velika srca. Zašto se onda kaže da učitelj može biti svatko? Zašto smo često u društvu na marginama? Zašto se onda često u društvu osjećamo izostavljeno?

 

Sjećam se kako sam se kao djevojčica igrala škole, to mi je bila omiljena igra. Skrivećki sam pisala plan ploče na unutrašnju stranu ormara, pa bih brisala kad bi mama ulazila u sobu. Sjećam se kako sam se osjećala važno dok sam pregledavala i ocjenjivala sestrine uratke. Sjećam se uzbuđenja od pomisli kako ću ja jednog dana biti učiteljica i voditi jedan razred. Evo me danas, dvadesetak godina kasnije radim ono što volim. Zaista je to tako, nadam se da to i moji učenici osjete i da vole dolaziti u školu. 

 

Želim prije svega da se učenici osjećaju u školi i u razredu sigurno, ugodno, da znaju da se mogu osloniti na mene. Da znaju da je u redu pogriješiti, da je potrebno truditi se i da će se taj trud isplatiti. Voljela bih da znaju da ocjene nisu mjerilo njihovog budućeg života i da ne budu opterećeni ocjenama, jer naposljetku to nije mjerilo tko je od njih dobra osoba. Želim ih potaknuti na samostalnost, radoznalost, snalažljivost, hrabrost i poštovanje. Želim da znaju da je škola dio njihovog odrastanja i da se jednog dana s osmijehom prisjećaju škole. 

 

Voljela bih kao učiteljica da imamo više slobode i kreativnosti  u nastavnom satu, voljela bih da učenici uče, maštaju, istražuju zbog sebe, a ne samo zbog ocjene. Volim što nam svaki dan nije isti, i uvijek pronađemo vremena da se našalimo i da podijelimo neke zajedničke trenutke. Volim što se s njima vraćam u bezbrižnije dane, kada je najvažnije bilo da nam učiteljica produži petominutni predah ili da nemamo zadaće. S djecom zaista treba strpljenja i vremena, i puno ponavljanja. Ali kad te ujutro na vratima škole još dočekaju sa zagrljajima i kad mi kažu da će kad odrastu isto biti učitelji, onda nekako mislim da idem u pravom smjeru. 

 

Jedino što bih željela da naše društvo više cijeni učitelje, da više pozornosti obrate na svoju djecu, a ne na učitelje. Jer nije učitelj kriv ako netko nije napisao domaću zadaću ili nije donio potreban pribor. Voljela bih da društvo shvati da učitelji zaista mogu biti nečije svijetlo i mogu probuditi u nekome iskru, samo ako im to dopuste. Ako im dopuste da rade svoj posao, bez kritiziranja i miješanja u njihov posao. Jer učitelji zaista svoj posao nose kući, nose svoje školske probleme i nedoumice na svojim leđima. I možda umjesto da društvo budem kamen spoticanja, budem kamen potpore i razumijevanja. Ako dopustimo kao društvo da učitelji rade svoj posao, onda će i učenici više cijeniti njihov posao, odnosno zanimanje. 

 

 

 

I za kraj: 

 

’’Ne zaboravimo: jedna knjiga, jedna olovka, jedno dijete i jedan učitelj mogu promijeniti svijet.’’

               Mlala Yousafzai