Životne priče jedne mame

 Ispričat ću vam našu priču, sasvim iskreno o našem dojenju koje je trajalo pune dvije godine. Da mi je netko rekao prije trudnoće da ću toliko dugo dojiti rekla bih nema šanse. Svog prvog sina dojila sam godinu dana, prestanak dojenja nismo ni osjetili. On je otpočetka imamo dudu, jeo je sve uvijek bez  problema i nekako smo jednostavno tako lagano prestali dojenje da nismo ni on ni ja oko toga stvarali neki problem. Već sam pisala o dojenju  i mojem iskustvu  https://ovosmomii.blogspot.com/2021/01/ni-da-ni-ne-o-dojenju.html?m=1 Sada mi nevjerojatno zvuči kad kažem da sam ukupno oba sina dojila tri godine. No, krenut ću ispočetka kako je sve krenulo s mlađim sinom. On je odmah prihvatio dojku i dojio je bez problema. Zaista nismo imali previše problema oko dojenja, on je odlično napredovao i dobivao na težini,  čega sam se nekako najviše strašila. Jer mi je upravo stariji sin slabije u početku dobivao na težini, pa sam mu i uvela jedan obrok s adaptiranim mlij...

Studio Partum Čini li se i vama ili je to samo kod mene da se odmah nakon pitanja o spolu bebe, krije pitanje o dojenju ? Onako usput tijekom razgovora, pita se novopečenu mamu ili njenu mamu ili svekrvu, ili muža: "Jel' doji?" I onda ovisno o odgovoru, ide daljnji razgovor. Ako je odgovor potvrdan, ide jasan stav kako je to normalno i potpuno prirodno i nešto što se podrazumijeva. Ako je odgovor negativan onda ide neprimjetno okretanje očima i razgovor se okreće u drugom smjeru. Zašto je to tako? Zašto se majke svrstava u dvije kategorije? Dojilje i ne-dojilje i po tome ih se ocjenjuje i kritizira? Zašto? Zašto naše društvo na temelju toga ocjenjuje mame? Da, dojila sam svoju djecu i dojim još uvijek. Ali isto tako sam s prvim koristila adaptira no mlijeko kad mu je bilo potrebno, jer ja nisam imala dovoljno mlijeka. U koju ja onda kategoriju spadam? U koju kategoriju se nalaze mame koje se trude, plaču i čine sve da doje svoje dijete ali im to ne ide od ruke? U koju kat...

Razmišljajući o čemu da pišem, nekako je logični slijed bio da pišem o svom porodiljnom dopustu. Jer, trenutno sam na njemu nešto više od deset mjeseci i jer je ubrzo kraj samog porodiljnog. Krenut ću od početka, kada sam mislila da će porodiljni trajati cijelu vječnost. Tako mi se nekako učinilo, kad sam mjesec dana prije poroda otvorila svoj porodiljni dopust. Trebam li uopće napisati koliko sam pogriješila? Trebam li uopće reći kako mi se čini da sam tek nekoliko tjedana na porodiljnom? Ne trebam, jer svi znamo kako vrijeme leti. Odnosno vrijeme nam curi iz dana u dan, vikende koje toliko čekamo da dođu kako bi napokon svi bili skupa, nam jednostavno munjevito pobjegnu dok se okrenemo oko sebe.  Hoćemo reći koliko je #projektporodiljni divan i prekrasan, ali i zahtjevan, iscrpljujuć i ponekad težak. Ali mislim da to svi znaju. Neću sad opisivati svoje mjesece, dane i slično, ali željela bih podijeliti neke važne trenutke koje sam doživjela na porodiljnom. Sjećam se kada sam doš...