dojiti ili ne dojiti – odluka je samo majke!

Studio Partum


Čini li se i vama ili je to samo kod mene da se odmah nakon pitanja o spolu bebe, krije pitanje o dojenju? Onako usput tijekom razgovora, pita se novopečenu mamu ili njenu mamu ili svekrvu, ili muža: "Jel' doji?" I onda ovisno o odgovoru, ide daljnji razgovor. Ako je odgovor potvrdan, ide jasan stav kako je to normalno i potpuno prirodno i nešto što se podrazumijeva. Ako je odgovor negativan onda ide neprimjetno okretanje očima i razgovor se okreće u drugom smjeru. Zašto je to tako? Zašto se majke svrstava u dvije kategorije? Dojilje i ne-dojilje i po tome ih se ocjenjuje i kritizira? Zašto? Zašto naše društvo na temelju toga ocjenjuje mame?

Da, dojila sam svoju djecu i dojim još uvijek. Ali isto tako sam s prvim koristila adaptira no mlijeko kad mu je bilo potrebno, jer ja nisam imala dovoljno mlijeka. U koju ja onda kategoriju spadam? U koju kategoriju se nalaze mame koje se trude, plaču i čine sve da doje svoje dijete ali im to ne ide od ruke? U koju kategoriju ide mama koja od bolnih bradavica ne odustaje od dojenja jer ona misli da to mora? 

Vrijeme je da prestanemo vršiti pritisak na mame, vrijeme da budemo potpora i pomoć svim mamama koja god bila njihova odluka. Dati adaptirano mlijeko svom djetetu koje je gladno nije pogrešno, zapamtite to. Ne mora sve biti kako je napisao u knjigama ili kako su vam rekli, ponekad jednostavno morate poslušati svoje tijelo.
Zašto sve to pišem? Jer sam trenutno u jednoj drugoj dilemi. Ako dojiš bebu samo 6 mjeseci je premalo, i svi kažu da trebaš još i zašto više ne dojiš. Ako dojiš bebu duže od godine dana onda spadaš u kategoriju nenormalnih, jer što će djetetu od 1 godine više dojenje kad može jesti sve?

Opet i opet, kategoriziranje i generaliziranje. Čemu? Ako mama i beba žele duže dojiti, neka tako i bude, to je njihova odluka. Odnosno to je odluka majke kad će prestati dojiti, nikog se drugog ne tiče. Ona je ta koja zna koliko je vremena uložila u dojenje, koliko je to istovremeno divno i iscrpljujuće, ona zna kad je dojenje ponekad jedina utjeha bebi.  Zašto onda ukinuti dojenje jer se to tako radi ili jer je nekome smiješno i čudno da se doji dijete nakon prve godine?

Svog starijeg sina dojila sam godinu dana, a sad svog mlađeg sina dojim više od 11 mjeseci. Iskreno ne znam kad ću prestati, iako se uskoro vraćam na posao. Nadam se da ćemo uspješno žonglirati dojenje i moj povratak na posao, jer mislim da se to može, dok god meni dojenje ne bude predstavljalo veću gnjavažu odnosno teret. U tom trenu, sigurno da ću odlučiti i prestati dojiti, ali dok god uživamo u tim našim zajedničkim trenucima,dojit ću ga. 

https://www.instagram.com/ovo.smo.mi/

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Da je učitelj biti lako, bio bi to svatko!

Slika
Biti učitelj kažu nije posao, već poziv. Kažu da učitelji stvaraju buduće znanstvenike, liječnike, inženjere, novinare, arhitekte i sva ostala zanimanja. Kažu da učitelji mogu promijeniti svijet. Kažu da učitelji imaju velika srca. Zašto se onda kaže da učitelj može biti svatko? Zašto smo često u društvu na marginama? Zašto se onda često u društvu osjećamo izostavljeno?   Sjećam se kako sam se kao djevojčica igrala škole, to mi je bila omiljena igra. Skrivećki sam pisala plan ploče na unutrašnju stranu ormara, pa bih brisala kad bi mama ulazila u sobu. Sjećam se kako sam se osjećala važno dok sam pregledavala i ocjenjivala sestrine uratke. Sjećam se uzbuđenja od pomisli kako ću ja jednog dana biti učiteljica i voditi jedan razred. Evo me danas, dvadesetak godina kasnije radim ono što volim. Zaista je to tako, nadam se da to i moji učenici osjete i da vole dolaziti u školu.    Želim prije svega da se učenici osjećaju u školi i u razredu sigurno, ugodno, da znaju da...
Pročitajte više

Dobar početak godine?

Slika
  Odlično smo krenuli u ovu već deset dana novu godinu. Pitate se kako? Pa s temperaturom naravno, srećom nije dugo trajala, ali opet dovoljno dugo da mama uzme bolovanje i ostane doma s malcem odmah nakon školskih praznika.  I mogu vam reći da jedva čekam sutra povratak na posao, j edva čekam povratak u rutinu, jer ovo kad sam samo doma mi je već dosta. Nisam izašla iz tajica i razvučene majice danima već, više ni ne znam kako je biti u društvu s nekime osim mojih ukućana. Znate što mi najviše ide na živce kad sam samo doma? Što više pospremam, čistim, usisavam, brišem i kuham to se sve više nereda radi. To je jednostavno nemoguće, vratim stvari na svoje mjesto u dnevnom boravku, u sobi je već gomila robe koja me čeka da se sredi, kada to riješim onda kuhanje ručka, pa pospremanje, itd. Imam osjećaj da stalno nešto radim, i da se stalno vrtim u krug, jer koliko god čistila neredu nikad kraja. Na kraju dana budem umornija nego kad dođem doma s posla i kad me čeka tek kuhanje ...
Pročitajte više

Zašto blog?

Slika
Iako sam imala na umu neku drugu temu za obraditi, mislim da je ipak red reći zašto sam odlučila pokrenuti blog i što ja zapravo ovdje radim. Ne, nisam ovdje jer mislim da ću sad preko noći postati poznata blogerica. Daleko sam ja od toga, miljama daleko, ja sam više ovdje u prolazu i rješavam sve nekako u hodu. Tako je i nastao ovaj blog, u hodu i preko noći (kada djeca spavaju). Iako pomisao na pokretanje bloga je već neko vrijeme u mojoj glavi (moglo bi se reći nešto više od godine dana), ali nikako da se spoje sve zvijezde i da se to i ostvari. Ali izgleda da ipak je jer ovo pišem. Rekla sam si zašto ne pokušati pisati kad ionako uvijek nešto pišem, zašto to onda ne staviti online pa možda se i nekome svidi. Iako ne treba se nikome ni svidjeti ni lajkati ni šerati, ovo je meni za ljubav. Baš je. Ovo je moja želja, moje vrijeme, moje pisanje i moje razmišljanje. Ne očekujem uzvike oduševljenja, pljeskanje ili slično. Sve što pišem i što ću pisati nastaje kao poticaj svemu što promi...
Pročitajte više