Životne priče jedne mame

  Koja je prva stvar koja napravite ujutro? A koja posljednja stvar prije spavanja? Poljubite li muža prije odlaska na posao? Popijte li kavu s njim prije posla? Stignete li u jednom danu popričati kao nekada ili zaspite od umora zajedno na kauču? Vjerojatno ovisi o danu, o trenutku ili o životu kojeg dijelimo zajedno. Nakon jedanaest godina braka shvatila sam da je rutina koju imamo svaki dan nešto što nas drži i što dam daje sigurnost. Već godinama ujutro prije posla popijemo kavu zajedno, iako bila i petominutna kava s nogu. Ponekad prvo ujutro  ustaje on i radi klincima doručak i nama kavu ili ponekad ustajem ja prva. Izmjenjujemo se bez nekog reda i pravila, ali znati da te čeka topla kava dok si još u krevetu je najljepša stvar ujutro.  Tada za prvom jutarnjom kavom prođemo plan za taj dan, podijelimo obaveze koje nas očekuju tog dana. Nije uvijek idealno, većinom je žurba, većinom se u posljednji tren nečega sjetimo da moramo napraviti ali uz toplu kavu svaki dogov...

 Posljednji su sati u ovoj godini i imam osjećaj da je ova godina proletjela u trenu. Ma što u trenu, u treptaju oka! Sjećam se kako mi je mama govorila: " Vidjet ćeš kad dođeš u moje godine, kako će ti godine proletjeti!" Samo sam se smiješila i mislila si kako je u krivu, jer je tada jedan školski dan trajao cijelu vječnost. Trebam li joj reći kako sam bila u krivu, a ona potpuno u pravu?!  Nikad nisam mislila kako je moja mama patnica, kako joj kronično nedostaje vremena, kako nema vremena za sebe i kako zaista čini sve što može za nas, iako nas je ponekad i ljutila. Posebice kada bi mi skratila izlazak ili ne bi dopustila prespavanac kod prijateljice. Nisam previše razmišljala o njenim potrebama, nego naravno o vlastitim potrebama. Sada tek shvaćam njene postupke, njene ljutnje, neodobravanja, njena pitanja i odgovore. Sada shvaćam koliko me htjela zaštititi i koliko mi je htjela pomoći čak kad i ja to nisam htjela.  Jesu li onda mame patnice? Žene koje se cijeli živo...

Koliko ste puta od početka vrtićke i školske godine bili na bolovanju? Barem jednom ili više puta?   Koliko puta ste već čistili nos, inhalirali dijete, davali sirup za suhi kašalj, zatim sirup za iskašljavanje, radili kupke za inhaliranje, i sve ostalo što ide u paketu? Meni se čini da nema kraja svemu tome jer zima još nije ni počela, a ja sam umorna i čini mi se kao da nemam dana odmora. Ako pritom imate i školaraca u kući, koji mora nadoknaditi sve što su radili u školi i još napisati domaću zadaću, mislim da je to noćna mora svake mame.  Ima li mama uopće odmora na bolovanju s djetetom? Ima, ako uzme nekoga da odradi sve ostale kućanske poslove uz bolesno dijete. I tko tada pita mamu: Kako si? Treba li ti pomoć? Stigneš li sve? Treba li ti odmor? Naravno da ne, jer se podrazumijeva da mi mame sve možemo, želimo i moramo stići bez obzira na naše psihološko i fizičko stanje. Bez obzira na to što nisi stigla otići do kupaonice, bez obzira na to što danas ni jednom nisi stal...

  Nedjelja je, nakon ručka, vrijeme odmora i tišine. Ne, ako si mama i upravo si završila sa spremanjem nedjeljnog ručka i uspavljivanjem djece. Kako god okreneš jedan mama uvijek imam pune ruke posla i ne zna što bi prije napravila i od kud bi prije krenula. Pročitala sam natpis u našem vrtiću gdje piše da i dijete treba godišnji odmor, misleći na vrijeme ljetnih "praznika" i kako je važno da i djeca odmore od vrtića. Slažem se da i djeca trebaju godišnji odmor kao i svi uostalom, ali kada da jedna mama uzme godišnji odmor?   Mama ide na godišnji odmor, ali njezine obaveze nikad ne prestaju, zar ne? Ne može ujutro ustati i reći svojoj djeci: "Djeco, mama je na godišnjem, napravite si sami doručak!" Roditeljske obaveze koje inače obavljamo uz naš stalni posao, iste su ako ne i u povećanom omjeru na godišnjem odmoru. Tada se kućanske obaveze povećavaju dvostruko, jer smo svi zajedno i time se češće pere, prlja, briše i posprema i tako u krug. Znam sad zvučim kako se ...

                                                                                                                                                            Foto: unsplash.com Kraj nastavne godine je iza nas, ali pitanje ocjena i ocjenjivanja je još uvijek aktualno. Vruća tema ovih dana. Zašto je to tako? Zašto je sada važno fotografirati učenike s pohvalnicama i svjedodžbama i sve to objaviti na društvene mreže? Zašto  je važno napisati kako je prošao s odličnim uspjehom (5,00)? Određuje li nas to? Određujemo li tako svoju djecu, dijelimo ih na odlikaše i na one ostale? Stavljamo li ih u kalupe...

 Upravo lovim svojih pet minuta predaha prije nego li se malac probudi. Tišina, ručak skuhan, veš se suši, a ja na terasi pijem hladnu kavu. Naravno da se ohladila jer sam "morala" obaviti sve s moje liste. U posljednje vrijeme osjećam da sam postala zarobljenik vlastitog stana, veša, suđa, prašine i nikako da se maknem iz toga. Pitam se zašto se loše osjećam kad nešto nisam napravila? Zašto ne ostavim malo prašine i malog prljavog suđa? Zašto sama sebi stvaram pritisak da moram sve napraviti? Jesam li tako odgojena ili nam je tako nametnuto od rođenja, jer sam žensko.  Posebice me ovaj osjećaj da nisam ništa napravila ili nedovoljno dobro hvata vikendom ili kad samo svi zajedno na praznicima. Tada uvijek mislim da imam dovoljno vremena za sve i da ću sve stići, ali onda moram jedan dio dana ostaviti za kućanske poslove što automatski znači da ću veći dio dana provesti u stanu, što ne bi bilo loše da ne pospremam i čistim, nego da dignem sve četiri noge u zrak i samo leži...

U posljednje se vrijeme upravo to pitam:                                                                  Zašto sam ja tu? Trebam li uopće biti na društvenim mrežama?                                              Ima li mjesta za mene?  Nisam Influencerica, nisam promotorica, ne dijelim darivanja, ne radim nikakav  "fashion haul", itd. Zašto sam onda tu? Što me to veseli na društvenim mrežama? Ima li uopće na društvenim mrežama dobrog sadržaja s u kojem se prikazuju dijelovi stvarnog života. Naravno da ima, jer da nema već odavno ne bih bila ovdje.  Prošlo je gotovo tri godine otkad sam moj privatni račun otvorila vidljivim za sve. Instagram sam otvorila davne 2013. godine kada sam pratila nekoliko...

 Ispričat ću vam našu priču, sasvim iskreno o našem dojenju koje je trajalo pune dvije godine. Da mi je netko rekao prije trudnoće da ću toliko dugo dojiti rekla bih nema šanse. Svog prvog sina dojila sam godinu dana, prestanak dojenja nismo ni osjetili. On je otpočetka imamo dudu, jeo je sve uvijek bez  problema i nekako smo jednostavno tako lagano prestali dojenje da nismo ni on ni ja oko toga stvarali neki problem. Već sam pisala o dojenju  i mojem iskustvu  https://ovosmomii.blogspot.com/2021/01/ni-da-ni-ne-o-dojenju.html?m=1 Sada mi nevjerojatno zvuči kad kažem da sam ukupno oba sina dojila tri godine. No, krenut ću ispočetka kako je sve krenulo s mlađim sinom. On je odmah prihvatio dojku i dojio je bez problema. Zaista nismo imali previše problema oko dojenja, on je odlično napredovao i dobivao na težini,  čega sam se nekako najviše strašila. Jer mi je upravo stariji sin slabije u početku dobivao na težini, pa sam mu i uvela jedan obrok s adaptiranim mlij...

Znam, sad ćete pomisliti kako može neki odmor biti po mjeri djece? Kako jedan hotel može pružiti sve što je potrebno kako bi animirao djecu? Ali možeš si olakšati putovanje i prilagoditi putovanje djeci. Možeš pronaći hotel koji je obiteljski hotel i u potpunosti prilagođen djeci. Mi smo to pronašli u Family Hotel Lišanj u Novom Vinodolskom . To je naš prvi posjet jednom takvom hotelu i mogu samo reći: "Gdje smo to do sada bili i zašto nismo prije bili tu?"  Putujemo s djecom od njihovog rođenja, bili smo u različitim hotelima u raznim gradovima, ali sada smo odlučili da idemo na jedno mjesto u kojem će se djeca moći zabaviti i gdje ćemo se mi moći malo predahnuti. Family Hotel Lišanj je upravo to. Hotel koji je u potpunosti prilagođen djeci , u kojem plakanje, vikanje ili skakanje nije nešto nedopustivo već normalno. Već prilikom check in-a na recepciji imate malu igraonicu s lopticama za djecu. Odmah pored aperitiv bara nalazi se druga veća igraonica s lopticama, gdje rodi...

           Nakon deset godina braka teško je pronaći prave riječi ili dovoljno riječi u kojima bi sve stalo što smo mi prošli. Nakon deset godina braka, dvoje djece, zajedničkog suživota i zajedničke svakodnevice još uvijek na kraju dana ostajemo samo mi. Na kauču, uz upaljeni televizor, umorne oči i razgovor koji dušu liječi. Zaista na kraju dana ponekad jedino što mi je potrebno je da me netko sasluša i da kažem sve što tijekom dana nisam mogla/nisam stigla i da ne budem samo mama, već i žena.                                                 Nakon deset godina svakodnevnog mojeg njurganja za sve što ostavlja posvuda, i njegovo klimanje glave u znak da me sve razumio, mogu reći da smo se oboje prilagodili. Na početku je bilo trnovito, svatko od nas je htio pokazati kako neće popustiti i mislili smo da je svatko od nas u pravu. Držali...