Mame nisu patnice, ali zaslužuju više od jednog dana u godini!

 Posljednji su sati u ovoj godini i imam osjećaj da je ova godina proletjela u trenu. Ma što u trenu, u treptaju oka! Sjećam se kako mi je mama govorila: " Vidjet ćeš kad dođeš u moje godine, kako će ti godine proletjeti!" Samo sam se smiješila i mislila si kako je u krivu, jer je tada jedan školski dan trajao cijelu vječnost. Trebam li joj reći kako sam bila u krivu, a ona potpuno u pravu?! 

Nikad nisam mislila kako je moja mama patnica, kako joj kronično nedostaje vremena, kako nema vremena za sebe i kako zaista čini sve što može za nas, iako nas je ponekad i ljutila. Posebice kada bi mi skratila izlazak ili ne bi dopustila prespavanac kod prijateljice. Nisam previše razmišljala o njenim potrebama, nego naravno o vlastitim potrebama. Sada tek shvaćam njene postupke, njene ljutnje, neodobravanja, njena pitanja i odgovore. Sada shvaćam koliko me htjela zaštititi i koliko mi je htjela pomoći čak kad i ja to nisam htjela. 

Jesu li onda mame patnice? Žene koje se cijeli život bore protiv vjetrenjača i koje rade ono što moraju i ne moraju?! Ne mislim da su mame patnice, ali mislim da nosimo veliku odgovornost koja nam je u društvu nametnuta i s kojom se borimo od rođenja. Mislim da je u društvu normalno da mama sve mora i zna, što naravno ne bi trebalo biti tako, jer zašto samo mama sve mora. Ne mora. Što će biti ako mama ne napravi ručak ili ode na večeru s prijateljicama? Ništa, neće svijet propasti. Ali problem je što društvo ima prevelika očekivanja od nas mama, jer mama mora sve. Ne mora. I ne treba. Ne ako ona to ne želi.
Često čujem u društvu kako se mame ne smiju požaliti, kako trebaju biti jake, kako trebaju sve stići, kako ne trebaju pomoć, kako trebaju biti dobre domaćice i kućanice. Što uopće to znači?  Kako jedna mama sve to može? Zašto je to tako nametnuto?

Zato što naše društvo na ovaj način funkcionira, tate su glava obitelji, ali kada jedan tata ide na rodiljini dopust ili čuva svoju vlastitu djecu, svi se u najmanju ruku iščuđavaju. Koje je najčešće pitanje koje jedna mama čuje ako je vide samu u gradu, na kavi ili u izlasku : "Tko ti čuva djecu?" Kome se još diže svaka dlaka na tijelu od tog pitanja, svim mamama. 

Zato prestanimo olako shvaćati ulogu mame i prestanimo komentirati  svaki njihov korak. Mame zaslužuju podršku obitelji, društva, okoline, poslodavaca. Mame zaslužuju da ih se na kraju dana pita: "Kako si?" Mame zaslužuju da poslodavac razumije bolovanje kada mora otvoriti kako bi njegovala svoje bolesno dijete. Mame zaslužuju da sjede sama na kavu bez ikakvih bezveznih pitanja. Mame zaslužuju razumijevanje za neodgovorene poruke, pozive ili e-mailove jer jednostavno ponekad ne stignu sve stići, ne stignu odmah odgovoriti. Jer to je život! 

Razgovarala sam sa svojim učenicima o Danu žena i obilježavanju tog dana.  Jedna učenica mi je rekla kako misli da žene više rade jer su žene. Vrlo kratko i vrlo jednostavan odgovor! I zato možda umjesto da slavimo samo jedan dan žena, jedan dan mama, trebali bi slaviti sve važne trenutke, sve ono što napravimo tijekom jednog dana, sve obaveze koje stignemo ubaciti u jedan radni ili neradni dan. Slavimo čak kad to i nije potrebno, uz toplu kavu, šalicu čaja ili dobrim gin-tonikom jer mi to zaslužujemo! Zaslužujemo da maknemo predrasude oko majčinstva, dojenja/nedojenja, odvikavanja od pelena, odvikavanje od duda i sve ostalo što ide u paketu. Ostalo je nekoliko stati do ponoći, i želim vam da svi počnete cijeniti sve vaše i najmanje uspjehe, da počnete cijeniti sebe i prije svega zadovoljavati svoje potrebe! 

Čitamo se i dalje u 2023. godini! 

Cheers to us!