Što sam shvatila nakon 10 godina braka?

           Nakon deset godina braka teško je pronaći prave riječi ili dovoljno riječi u kojima bi sve stalo što smo mi prošli. Nakon deset godina braka, dvoje djece, zajedničkog suživota i zajedničke svakodnevice još uvijek na kraju dana ostajemo samo mi. Na kauču, uz upaljeni televizor, umorne oči i razgovor koji dušu liječi. Zaista na kraju dana ponekad jedino što mi je potrebno je da me netko sasluša i da kažem sve što tijekom dana nisam mogla/nisam stigla i da ne budem samo mama, već i žena. 

                                              

Nakon deset godina svakodnevnog mojeg njurganja za sve što ostavlja posvuda, i njegovo klimanje glave u znak da me sve razumio, mogu reći da smo se oboje prilagodili. Na početku je bilo trnovito, svatko od nas je htio pokazati kako neće popustiti i mislili smo da je svatko od nas u pravu. Držali smo glave čvrsto u zrak, dizali ruke u znak protesta i nepopuštanja, htjeli smo se izboriti za glavno mjesto u obitelji. Htjeli smo jedan drugome pokazati da se ne želimo mijenjati. Ah, koliko smo samo bili u krivu. Koliko smo promjena i prilagodbe zajedno prošli. Koliko smo sada puno zreliji u našem odnosu nego na početku. Jer na početku misliš da sve treba biti kao jedna savršena idila koja traje vječno, kao na dobrom ljubavnom filmu? Ali svi znamo da to ne postoji, onda se ponekad s vremena na vrijeme razočaraš, ljutiš, šutiš, svađaš se i tjeraš svoje. Misliš da ako sada pokažeš svoje zube, sve će biti kako ti želiš i kako ti dirigiraš, ali neće. S vremenom shvaćaš da ako želiš da naš zajednički suživot bude bolji, kvalitetniji, trajniji, trebaš se prilagoditi i naučiti živjeti zajedno svaki dan kroz svakodnevne sitnice koje nam stoje na putu. Ponekad te iz takta izbaci prljava šalica kave koja te čeka kad se vratiš s posla, ponekad je to njegova roba ostavljena na stolici u dnevnoj ili njegova jakna bačena na podu. Ponekad njega izbaci iz takta tvoja opsesija da sve bude na mjestu, da stalno govoriš kako treba nešto pospremiti i tako u krug. I da sve to imamo, svaki dan, ali čar je u tome da nas to više ne može izbaciti iz takta kao prije, jer smo sada taktičari i postali smo dobar uigrani tim. 

Sada smo tim koji zna da svakome od nas treba malo odmora ili vremena samo za sebe. Sada znamo već da onaj koji se prvi ustane ujutro radni klincima doručak i nama kavu. Sada znamo da nakon napornog dana ponekad jedva čekamo samo da se vidimo. Sada razumijemo žute minute, razumijemo teže dane i sve si to dopuštamo. Ponekad on  obavi jedan dio većeg posla, a drugi dan ja obavim. I da ima dana kada jednostavno naš balončić sreće ponekad se rasprsne, ali opet do kraja dana smo već opet zajedno u našem balončiću sreće. 

Važnu ulogu u našim životima čini razgovor. Komunikacija između nas je zaista nešto bez čega mislim da ne bih mogla zamisliti našu svakodnevicu. Jer ujutro uz našu prvu jutarnju kavu kreću naši razgovori, onda se nastavljaju uz popodnevnu kavu ili čaj, te navečer kada klinci zaspu. Zaista puno komuniciramo oko svega što se događa oko nas, uključujemo u našu djecu u razgovor posebice za vrijeme doručka, ručka i večere. Kod nas nema teme o kojoj se ne priča ili šuti. Ponekad zbog posla i prođe dan da nismo uspjeli ispričati sve svoje dogodovštine, ali zato već sljedeći dan nadoknađujemo sve zaostatke. 

Vjerujem li da je već prošlo deset godina kada sam s tolikom tremom hodala prema njemu? Ne mogu se oteti dojmu da je već prošlo jedno desetljeće. Jedno naše poglavlje u kojem smo toliko toga prošli i toliko toga ostvarili. Sjećam se svakog trenutka provedenog s njime, sjećam se svih putovanja, prvih trenutka s našom djecom, i još se sjećam našeg prvog poljupca kada sam kao naivna djevojka rekla da je on moj. I bio je moj i ostao je moj.