#projektporodiljni

Razmišljajući o čemu da pišem, nekako je logični slijed bio da pišem o svom porodiljnom dopustu. Jer, trenutno sam na njemu nešto više od deset mjeseci i jer je ubrzo kraj samog porodiljnog. Krenut ću od početka, kada sam mislila da će porodiljni trajati cijelu vječnost. Tako mi se nekako učinilo, kad sam mjesec dana prije poroda otvorila svoj porodiljni dopust. Trebam li uopće napisati koliko sam pogriješila? Trebam li uopće reći kako mi se čini da sam tek nekoliko tjedana na porodiljnom? Ne trebam, jer svi znamo kako vrijeme leti. Odnosno vrijeme nam curi iz dana u dan, vikende koje toliko čekamo da dođu kako bi napokon svi bili skupa, nam jednostavno munjevito pobjegnu dok se okrenemo oko sebe. 

Hoćemo reći koliko je #projektporodiljni divan i prekrasan, ali i zahtjevan, iscrpljujuć i ponekad težak. Ali mislim da to svi znaju. Neću sad opisivati svoje mjesece, dane i slično, ali željela bih podijeliti neke važne trenutke koje sam doživjela na porodiljnom. Sjećam se kada sam došla iz bolnice, i mislila sam si kroz glavu: Hoću li ja to moći? Brinuti se o maloj bebici? Obuzeo me strah, ali rekla sam si da ćemo ići polako, dan po dan, noć po noć. I tako je i bilo, preživjeli smo prvi tjedan u kojem sam najviše pažnje posvetila bebici i sebi. Moram reći  kako sam imala pomoć svojih bližnjih, što je u tim prvim danima više nego potrebna. Ali kad sam vidjela da bebica dobro raste i napreduje, strah je popustio. Krenuli su sunčani dani koji su nas zvali u šetnje. Kratke šetnje koje puno znače za jednu mamu koja je u tom periodu većinom zatvorena. Toliko su mi nedostajala sunčeve zrake na licu i zvuk mora.

Taman kad je naša bebica malo ojačala i proslavila svoj prvi mjesec, taman kad sam i ja polako došla na svoje, došla nam je nesretna korona. Po čemu je nesretna? Jer vrijeme kad su ga napokon svi trebali upoznati je stalo. Sva sreća da smo mogli u šetnje po šumi i u prirodu, pa nam je to bio najveći užitak. To i što smo svi zajedno, jer tata je više bio s nama, a to je značilo samo jedno više veselja i smijeha, pjesme i muzike za svih.

Tada je #projektporodiljni poprimio sasvim novu dimenziju, jer sam istovremeno bila i mama, domaćica, učiteljica, spremačica i sve više od toga. Bilo je ponekad teško uskladiti online nastavu, malu bebu i sve kućanske poslove koje obavlja jedna mama. Ali uspjeli smo, timski rad, ponekad pomoć naših najbližih i sve smo uspješno riješili. Ubrzo nam je došlo dugo očekivano ljeto na radost svih nas. Iako reći ću vam odmah istinu, naporno je ponekad ići na plažu s malom bebom i sa starijim djetetom, ali nekako smo sve uskladili. 

https://www.instagram.com/p/CCs3S2BJxn_/?utm_source=ig_web_copy_link

Kako je izgledao #projektporodiljni na plaži? Uglavnom sam ga provela u hladu. Ali guštali smo, i oni i ja. Stariji je guštao u moru, beba je guštala u mami i spavanju u hladu. Popodne smo svaki dan bili na plaži, a ujutro smo često išli, osim kad bih imala nešto za raditi po stanu. Svima nam je godio morski zrak nakon kojeg smo svi ljepše spavali. I ima li ljepše od gledanja u zalazak Sunca na plaži? Nema, to nam je punilo baterije za sljedeći dan. Napokon smo dočekali i dugo očekivani odmor na našem otoku. Na otoku smo proveli divne i tople ljetne dane i noći. Toliko tople da nam se bebica osula od vrućine. Preživjeli smo i to uz stalna hlađenja i kupanja u vodi. Povratkom s godišnjeg odmora, znala sam da se bliži i kraj ljeta, a time kreću i nove školske pustolovine i uspostavljanje ponovne rutine. 

Studio Partum

Kako sve uspijem? pitaju mu bližnji. Uvijek im kažem da se nekako snađemo, ima dana kad ide sve po špagi i ima dana kada jedva čekam da dan završi. Ima dana kada od posla ne znam što prije, a ima dana kao danas kad uspijem i napisati ovaj blog post, kojeg već danima želim napisati. Naša rutina izgleda ovako: rano buđenje s doručkom prije škole i kava prije njegovog posla, zatim bebin doručak i spavanje, za to vrijeme ja pospremam, kuham i sve što stignem. Slijedi ili šetnja ili doček brata iz škole. Zajednički ručak. Pisanje zadaće, dok beba spava ili ne spava. Zajednička šetnja do parka ili slično. Igranje. Večera. Kupanje. Čitanje knjiga. Spavanje. Nije svaki dan ovakav, ali pokušavam se držati okvirnog rasporeda. Iako kako je ovih dana nastava ponovno online, svaki dan nam je različit i svaki dan nam je novi dan. 

Do kraja porodiljnog ostalo mi je malo manje dva mjeseca, ako sve bude po planu. Veselim li se povratku na posao? Iskreno ima dana kada se jedva čekam vratiti i malo maknuti se iz tajica i majica, a ima dana kada bih htjela da porodiljni traje još najmanje pola godine. Vidjet ćemo kako će se sve to odvijati, a to je ionako tema za neki drugi blog post. 

Možda najvažnije nisam napisala, odnosno sačuvala sam za sam kraj ovog blog posta. Pišem ovaj blog na terasi dok beba drugi put spava, a stariji se igra pored mene. Dnevni boravak izgleda kao da ga jutros nisam pospremala, ali to mi trenutno nije važno. Odlučila sam uzeti malo vremena za sebe i predahnuti od svega. Mislim da je to jako važno posebice dok smo na porodiljnom. Iako se očekuje od nas da sad sve same radimo, da ne smijemo kukati ili potražiti pomoć. Drage moje mame ili buduće mame, upravo suprotno. Tražite pomoć, dopustite da vam skuhaju ručak, dopustite da vam pričuvaju dijete ili da vam jednostavno prave društvo. Potrebno nam je to, itekako potrebno. Sjećam se dok je trajala karantena da sam svaki odlazak u trgovinu slavila kao da sam dobila jackpot. Jer sam se malo maknula, predahnula i uživala u tišini. Uvijek ćete potrebe djeteta staviti ispred svega, ali nemojte zaboraviti i na svoje potrebe. Nemojte zaboraviti i da vama ponekad treba odmor pa premda i onaj kratki odmor dok ste solo na wc-u. :) Nadam se da ne trebam napomenuti da su tu i tate, naš tata preuzima svoju ulogu čim kroči u stan nakon posla. Stoga mame moje uživajte u porodiljnom dopustu koliko god je moguće. A ja idem iskoristiti ovo malo vremena što mi je ostalo na porodiljnom da napokon završim neke svoje ideje. Kad ću ako ne sad? 

Pišite mi, kako je vama prošao #projektporodiljni?